Kada se govori o Giacomu Agostiniju, najtrofejnijem motociklistu svih vremena, često se spominju brojke: petnaest svjetskih naslova, više od stotinu pobjeda, zlatne sezone koje su definirale cijelu epohu moto utrka. No iza te statistike krije se priča koja je daleko kompleksnija – priča o tvrdoglavom mladiću iz Loverea kraj Brescije, obiteljskim nesporazumima, osobnim ritualima i detaljima koji su jednako fascinantni kao i njegova karijera.
Agostini je odrastao u obitelji u kojoj utrkivanje na motoru nije bilo poželjno, posebno ne ocu Aureliju, bogatom industrijalcu i čovjeku uvjerenom da su motocikli izazivanje sudbine. Zbog toga je Giacomo svoje prve utrke vozio u tajnosti, skrivajući to od oca. Kad je za ulazak u službena natjecanja trebao potpis roditeljske suglasnosti, došao je trenutak koji danas zvuči gotovo filmski – obiteljski odvjetnik, vjerujući da se radi o biciklizmu, uvjerio je oca da potpiše dozvolu. Tako je jedno nesporazumno “da” postalo početak jedne od najvećih karijera u povijesti sporta.
Prve uspjehe ostvario je na brdskim utrkama, a zatim i na talijanskim prvenstvima. U ranim danima karijere vozio je motocikl koji si je jedva mogao priuštiti: Moto Morini “Settebello” plaćen na rate. U to vrijeme bio je samo mladić koji je želio dokazati da može biti brz poput svog idola, talijanskog šampiona Tarquinija Provinija. Ironijom sudbine, upravo je Provini napustio tim, a Agostini je dobio ponudu da ga zamijeni. Za momčad Moto Morini osvojio je 1963. talijansko prvenstvo klase 175cc, a 1964. osvaja i klasu 350cc te postiže četvrto mjesto u svom prvom nastupu na Velikoj nagradi Italije. Radi tih rezultata, prelazi u momčad MV Agusta, te se već 1965. bori za naslov svjetskog prvaka u klasama 350cc i 500cc.
A kad je 1965. prešao u MV Agustu, počelo je razdoblje dominacije kakvo sport rijetko pamti. Agostini je bio pobjeđivačka mašina, ali i perfekcionist. U boksu se ponašao kao drugi mehaničar. Pregledavao je svaki šaraf, slušao zvuk motora kao da čuje nešto što drugi ne mogu čuti. Iako je s MV Agustom ostvario najveće uspjehe, odnos nikada nije bio potpuno gladak. Tvrdoglavo je odbio voziti legendarni, ali tehnički rizični “350 šestocilindraš”. Kasnije je ozbiljno razmišljao o prelasku u Suzuki, no zadržale su ga lojalnost i poštovanje prema inženjeru Arturu Magniju, pa je s momčadi ostao do kraja njihove ere u prvenstvu.
Od 1965, kao prva violina Aguste osvaja sedam uzastopnih naslova u klasama 500cc i 350cc te 10 puta utrku Isle of Man TT. Šokirao je svijet motociklizma 1972. kada je izjavio da se radi opasne staze više neće natjecati na Isle of Man TT, koja je tada bila najprestižnija utrka u kalendaru. Iako je Giacomo Agostini na Isle of Manu ostvario tih deset pobjeda, njegovi nastupi na kultnom, ali brutalno opasnom TT-u obilježeni su i dubokim nemirom. Svaki krug po uskim cestama otoka smatrao je “revolucijom u vlastitoj glavi”, jer je znao da se ondje pogreške ne opraštaju. Nakon smrti svog prijatelja i momčadskog kolege Gilberta Parlottija,
Agostini je otvoreno progovorio protiv TT-a, nazivajući ga “nepotrebno smrtonosnim”. Ta iskrenost, rijetka u to vrijeme, odredila je njegov kasniji odnos prema utrci. Poštovao ju je kao vozač, ali je podjednako odlučno zagovarao da se GP prvenstvo makne s otočnih cesta. Upravo na Isle of Manu Agostini je postavio neke od svojih najimpresivnijih vožnji, ali i spoznao gdje je granica između hrabrosti i ludosti.
Malo je poznato da je Agostini bio izrazito praznovjeran. Imao je žutu majicu, koju je uvijek nosio ispod odijela i vjerovao da mu donosi sreću, iako su se tadašnje boje opreme uglavnom držale crnih i tamnih tonova. Na kacigu je stavljao medaljon Djevice Marije iz Lourdesa, a majka mu je dala još jedan s likom pape Ivana XXIII, bila je to kombinacija koja je pratila sve njegove najveće pobjede. Premda je sam sebe nazivao “sumnjičavim katolikom”, Agostini je vjerovao da mu ti simboli donose mir, sreću i fokus.
Njegova privatna strast prema uspomenama iz vlastite karijere danas “živi” u malom muzeju u Bergamu koji nije otvoren za masovni turizam, već u pažljivo uređenoj prostoriji u njegovoj kući. Agostinijev žuti broj 1, kacige, motori i trofeji pričaju priču o njegovoj karijeri, a posjetiti ga mogu samo oni koji se najave unaprijed, najčešće putem njegove kćeri, koja vodi obližnji Bed & breakfast. Iako je njegova GP karijera završila 1977., Agostini se nije mogao tek tako odmaknuti od brzine. Postoji jedna poznata anegdota kako je Enzo Ferrari, fasciniran njegovom smirenošću i osjećajem za brzinu, jednom prilikom u Maranellu rekao Agostiniju:
“Ti ne voziš motocikl, ti plešeš s njim. Takav čovjek bi trebao voziti i automobile.”
Ferrari je više puta pokušao nagovoriti Agostinija da prijeđe u Formulu 1 ili barem da vozi prototipove. Agostini je ispričao kako mu je “il Commendatore“ jednom pokazao novi Ferrarijev bolid i rekao: “Sjedni. Samo sjedni, pa ćeš vidjeti da ti se neće dati izaći iz njega.” Giacomo se nasmijao i sjeo, ali je nakon kratkog isprobavanja kokpita rekao da ga srce još uvijek vuče prema motorima. Na to mu je Ferrari odgovorio: “Šteta, ti bi mogao voziti što god poželiš. Ali razumijem, srce je najbolji mehaničar.” Probao je kratko automobilizam, do 1980. natjecao se u nekoliko automobilističkih prvenstava, kao što su Europska Formula 2 i Britansko prvenstvo Formule 1, s vlastitom momčadi i bolidom Williams FW06.
U motociklizam se vratio 1982. kao menadžer tima Marlboro Yamaha, koji pod njegovim vodstvom osvaja ukupno šest naslova u klasi 500cc, tri naslova konstruktora (1986., 1987. i 1988.) i tri naslova vozača s Eddiem Lawsonom, a upravo je Agostini bio menadžerska figura iza velikog Lawsona kad je ovaj osvajao Svjetska prvenstva s Yamahom. Tada je Agostini naučio da se pobjede doživljavaju drukčije kad stojiš iza momčadi, a ne na motociklu, ali i da je jednako teško slaviti i gubiti čak i onda kad ne držiš upravljač u rukama.
Najemotivniji trenutak njegove karijere nije bila ni jedna pobjeda, nego odluka da se povuče. Agostini je kasnije priznao da je danima plakao prije nego što je konačno rekao sebi da je vrijeme. Znao je da nije izgubio hrabrost, ali da refleksi više nisu što su bili.
“Kad osjetiš da ti nešto malo nedostaje, iako je to ‘malo’ jedva primjetno – to je kraj”, rekao je jednom prilikom.
Danas, desetljećima nakon posljednje utrke, Agostinijev utjecaj ostaje golem. Brojevi su i dalje tu, kao granice i rekordi koje novi naraštaji pokušavaju pomaknuti, ali njegova ostavština je više od statistike. Ona je u pričama o žutoj majici, o skrivenim utrkama, o medaljonima u kacigi i tihoj sobi prepunoj trofeja u Bergamu. Giacomo Agostini ostavio je svijetu moto utrka kombinaciju preciznosti, hrabrosti i strasti koja se još dugo neće ponoviti.
Nevjerojatnih 15 naslova svjetskog prvaka, najtrofejniji vozač moto utrka na svijetu. Il signore Giacomo Agostini.
Naslovna fotografija: Wikipedia – By Anefo
Objava Giacomo Agostini – život iza rekorda pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.
Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: GeaGP
