Kako se ovog vikenda još jednom ove sezone vraćamo Italiju, spomenut ćemo nekoliko riječi o vozačima iz ove zemlje koji su tijekom povijesti sudjelovali u utrkama Svjetskog prvenstva Formule 1. Prije prve ovogodišnje posjete Italiji pisali smo o talijanskim prvacima, a danas ćemo nešto reći i preostalih 96 Talijana koji su nastupali u Formuli 1.

Dakle, od osnivanja Svjetskog prvenstva 1950. godine ukupno je 98 vozača branilo boje talijanske zastave, neki manje, neki više uspješno, no dosad se nije dogodila sezona da se talijanska zastava nije vijorila na gridu. Za one godine kad nismo imali vozače iz Italije na startnom poretku, uvijek je bio talijanski Ferrari, sinonim za utrkivanje koji dolazi iz ove zemlje.

Hometown Heroes: Italija

Alberto Ascari i Giuseppe Nino Farina jedini su Talijani okrunjeni naslovima svjetskog prvaka, a posljednji Talijan koji je nastupao u Formuli 1 bio je Antonio Giovinazzi. Od 2021. godine, otkako Giovinazzi nema stalno mjesto na gridu, Italija ima predstavnike samo u vidu momčadi. Do Giovinazzija, Italija pet uzastopnih godina nije imala vozačkog predstavnika, s tim da je 2012. godina bila prva godina sezona bez talijanskog vozača na stazi, i prvi trkaći vikend još od 1969. godine na kojem nije nastupio niti jedan Talijan.

Osim Ascarija i Farine, koji osim što osim što su pobjeđivali i osvajali naslove svjetskog prvaka, još 13 vozača iz Italije se u povijesne knjige upisalo kao pobjednici u utrkama Formule 1. Najviše pobjeda ima Ascari, njih 13, a posljednji pobjednik iz Italije bio je Giancarlo Fisichella na utrci na VN Malezije 2006. godine.

Od višestrukih pobjednika koji nisu uspjeli u podvigu da postanu svjetski prvaci ističe se Michele Alboreto. Alboreto je startao na 194 utrke tijekom karijere koja je trajala 14 sezona. Karijeru je započeo 1981. godine u momčadi Tyrell, te je dobrim vožnjama sebi osigurao trogodišnji ugovor. Za Tyrell je pobijedio dva puta prije nego je prešao u Ferrari, gdje je proveo pet sezona. Upravo je svetalijanska kombinacija došla posve blizu naslova svjetskog prvaka. Osam pobjedničkih postolja i dvije pobjede ipak nisu bile dovoljne da Ferrari i Alboreto osvoje vozački naslov 1985. godine, te je sezonu završio na drugom mjestu. Većih uspjeha po odlasku iz Ferrarija Alboreto nije imao.

Ricardo Patrese se u Formuli 1 natjecao 17 godina tijekom kojih se 31 puta penjao na pobjednička postolja. Šest puta bila je to najvisočija stepenica pobjedničkog postolja. Patrese je započeo 256 utrka, a manje od pola njih je uspio dovesti do cilja. Od 1977. do 1988. godine, najbolji rezultat na kraju sezone za Patresea bio je deveto mjesto u poretku vozača, no njegova karijera je krenula uzlaznom putanjom po dolasku u Williams. Drugog sezonu u Williamsu je završio na trećem mjestu u poretku vozača, što je ponovio godinu kasnije, a još jednu godinu poslije popravio do drugog mjesta u poretku vozača. Formulu 1 je napustio nakon sezone 1993.

Andrea de Cesaris se na pobjedničko postolje popeo pet puta u svojih 208 nastupa i vozač je s najviše nastupa koji nije uspio pobijediti u utrci. Niti u jednoj momčadi nije ostao duže od dvije sezone i tijekom svoje karijere promijenio ih je deset. Najgori period karijere imao je od 1985. do 1987. godine kad je završio samo šest utrka od ukupno 42 na koje je nastupio.

Elio de Angelis pobijedio je dva puta u osam sezona koliko je proveo u Formuli 1. Debitirao je 1979. godine za momčad Shadow nakon čega je otišao na šestogodišnji boravak u Lotusu. Njegova najbolja sezona bila je 1984. koju je završio treći u ukupnom poretku vozača. Dvije godine kasnije tragično je poginuo na stazi Paul Ricard.

Posljednje pobjede za Italiju osvojili su Jarno Trulli i već spomenuti Giancarlo Fisichella. Trulli je nastupio na 256 utrka tijekom 15 sezona, počevši od 1997. Pobijedio je samo jednom. Fisichella je pobijedio tri puta i na kraju sezone je uspio ostvariti najbolje četvrto mjesto u poretku vozača. Nastupio je 229 puta i na pobjedničko postolje se popeo 19 puta.

Po jednom su za Italiju pobjeđivali Luigi Fagioli, Piero Taruffi, Luigi Musso, Giancarlo Baghetti, Lorenzo Bandini, Ludovico Scarfiotti, Vittorio Brambilla, Alessandro Nannini i Jarno Trulli.

Osim prvaka i pobjednika treba spomenuti Alessandra Alexa Zanardija i Lellu Lombardi. Alex Zanardi, iako nije imao veliku karijeru u Formuli 1, ispisao je vrlo inspirativnu priču u automobilizmu i sportu uopće. U Formuli 1 nastupao je od 1991. i 1994. godine, i ponovo 1999. godine. U velikom udesu 2001. godine u kartingu ostao je bez obje noge, no to ga nije spriječilo da se aktivno nastavi baviti sportom. Manje od dvije godine od stravične nesreće vratio se utrkivanju, a za svoju zemlju osvajao je i medalje na Paraolimpijskim igrama u različitim disciplinama.

Lella Lombardi jedina je žena koja je osvajala bodove u Formuli 1. Prva je žena koja se uopće kvalificirala za nastup u utrci. To joj je pošlo za rukom na VN Južne Afrike 1975. godine. Godinu kasnije je na utrci za VN Španjolske osvojila pola boda, s obzirom na to da je utrka prekinula prije kraja. Do današnjeg dana Lella ostaje jedina žena koja je osvajala bodove u Formuli 1.

Naslovna fotografija: Wikipedia

Objava Hometown heroes: Italija (2) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: Mia Lesic