Piše: Hrvoje Bučar

Mali Veliki Čovjek (Piccolo Grande Uomo), Leteći Mantovljanin (Mantovano Volante) i Đavolov sin (Figlio del Diavolo) nadimci su vozača znamenitog po pobjedama na rubu – u nemogućim, zastrašujućim utrkama s ozbiljnim nesrećama iz kojih bi se uvijek uspio izvući živ.

Život Tazija Nuvolarija isprekidan je nevjerojatnim pobjedama, ponekad na granici nemogućeg… Uspio je, među ostalim, voziti u utrci bez upravljača!

Bio je to vozač s takvom brzinom, kontrolom automobila i predanošću da bi lako mogao izazvati bilo kojeg šampiona kasnije Formule 1. „Najveći vozač prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“ – rekao je o njemu Ferdinand Porsche.

Ako niste pročitali prvi dio teksta, možete to učiniti na ovoj poveznici

Nuvolari na Grand Prix de Pau 1935. (Izvor: Agence de presse Meurisse – Bibliothèque nationale de France,
Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=16836404)

U prvom smo dijelu vidjeli kako je Tazio Nuvolari dospio u svijet utrka, kako je strastveno pristupio cijeloj stvari i kako nije uspijevao nabaviti zaista konkurentan bolid. Automobilistička karijera trajala mu je 1925-50. – počeo je još s dvosjedima, a završio u modernoj eri, s pravim bolidima. 

Za razliku od većine tadašnjih vozača, on je osmislio svoju osobnu natjecateljsku ‘uniformu’: plave hlače i žuti dres sa slovima TN na lijevoj strani i brošom kornjače na ovratniku. Ironično, najbrži vozač na svijetu odabrao je kornjaču za svoju maskotu. Ponekad je bila naslikana i na automobilu, a  vrlo često je nastupao i s obaveznim jahaćim prslukom (uspomena i/ili amajlija iz jahačkih dana). 

U drugom dijelu pratimo njegovu karijeru do Drugog svjetskog rata i poslije, do njegovih posljednjih dana. Pratimo kako vozi slomljenog i zagipsanog tijela, kako gori, kako mu otpadaju dijelovi automobila, čak i volan.

Tazio Nuvolari nakon pobjede na Grand Prix de Pau 1935. (izvor: www.wikiwand.com)

MJERA ZA NIJEMCE

Otkad su Mercedes-Benz i Auto Union 1934. započeli svoj GP ‘Blitzkrieg’, samo ih je Louis Chiron na Alfi P3 slavodobitno pobijedio na VN Francuske u srpnju 1934. Nakon njega, isključivo im je Nuvolari uspijevao uzeti pobjedu u utrci, pred nosom, ukupno osam puta!

Do kraja sezone ’35. pobijedio je još i na Coppa Ciano te na GP-ima Modene i Nice, a u Prvenstvu je zauzeo četvrto mjesto.

Za sezonu 1936. Alfa Romeo se utrkivala s modelima Tipo-8C, ne baš uspješno. U travnju na VN Tripolija ipak je predstavljen Alfin novi trkaći automobil Tipo-12C ‘Bimotore’, koji opet nije opravdao očekivanja. Imao je motore ispred i iza vozača – dva kompresorska motora od 3165 ccm, ukupne zapremine 6330 ccm i maksimalne snage 540 KS (270 x 2).

Izgrađeno je samo deset primjeraka. Postigli su po četiri pobjede u svakoj od sezona 1936-37., ali ne na ‘velikim’ Velikim nagradama ili prvenstvenim utrkama. To je toliko razočaralo Nuvolarija da je, poslije pauze, prešao u Auto Union.

Alfa 12C bila je kronično nepogodna za dorade, ali se ipak s odgodom pokazala kao sretan izbor za mnoge privatnike. Zadnji nastup na GP utrkama imala je 1949. godine.

Ipak, taj je neobični bolid bio sasvim prikladan za obaranje brzinskih rekorda. U lipnju ’35. postavio je dva nova međunarodna rekorda u ‘letećem’ kilometru i ‘letećoj’ milji (321.4 , 323.1 i 336.3  km/h).

Nuvolari slavi jednu od svojih brojnih pobjeda (izvor: Agence de presse Meurisse – Bibliothèque nationale de France,
Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=16875867

NOTORNI GIPSANI KORZET

Sezone 1936. Mantovano Volante nastavlja voziti Alfu Romeo, a započinje je još jednom nesrećom. U svibnju, vježbajući za GP Tripolija, nakon prsnuća gume, izletio je iz automobila pretrpjevši više kontuzija, navodno ozlijedivši i nekoliko kralježaka. Međutim, sljedećeg dana, iako je jako šepao, pojavio se na stazi  opremljen svojim sad već uobičajenim gipsanim korzetom. Pobijedio je Achille Varzi, a Nuvolari je u velikoj boli uspio završiti osmi!

U lipnju je pobijedio njemačke automobile u Barceloni, Budimpešti i Milanu, gdje je prvi put vozio na Alfi Romeo 12C, pobijedivši favorita Varzija s Auto Unionom.

Na utrci Coppa Ciano nadmašio je i Varzija i Hansa Stucka i Bernda Rosemeyera. Bio je preuzeo automobil od Carla Pintacude, nakon što se njegov oštetio već u prvom krugu. Uzbuđeni navijači histeriziraju, Nuvolari kreće u potjeru, prelazeći bolid za bolidom i izbija na drugo mjesto. U 22. krugu vodeći Varzi mora odustati zbog kočnica i Nuvolari konačno preuzima vodstvo!

U rujnu je osvojio i GP Modene te završio kao treći u Prvenstvu, iza Rosemeyera i Stucka. 

PRVI MAĐARSKI GRAND PRIX

21. rujna 1936. održana je deseta neprvenstvena utrka sezone i prva GP Mađarske uopće, na stazi Népliget Park. Iako nije bila Grande Épreuve niti se bodovala za Prvenstvo, nastupli su svi najslavniji vozači i momčadi, a skupilo se 100 tisuća gledalaca.

Za Nuvolarija, koji je već tada bio u dobi od 44 godine, mnogi su govorili da je prestar za utrkivanje. Uglavnom, kvalificirao se u drugi startni red, iza Rosemeyera i Stucka na Auto Unionima, koji su pak bili značajno bolji od Mercedesa – Rudolf Caracciola tek treći startni red, Louis Chiron četvrti.

Nakon starta odmah je poveo Rosemeyer, za njim Manfred von Brauchitsch, Caracciola i Nuvolari. Caracciola ubrzo prelazi u vodstvo i drži ga 16 krugova (od 50), sve dok ne mora odustati zbog kvara na motoru. Ponovo vodi Rosemeyer; von Brauchitsch i Nuvolari se bore za drugo mjesto. Von Brauchitsch, koji nije na glasu kao smiren i pouzdan vozač, zavrtio se na zavoju u 40. krugu. Mantovano Volante jedva ga je izbjegao, ali i pretekao te sad ima čistu situaciju. Može krenuti u lov na Rosemeyera. (Dodatni mu je motiv bila rasprava o njegovoj potencijalnoj vozačkoj mirovini. Naime, mnogi su baš u nevjerojatnom Rosemeyeru vidjeli njegovog nasljednika, a tragična ironija sudbine odlučila je obratno. (Upravo je Nuvolari naslijedio mladog šampiona u Auto Unionu, nakon njegove pogibije.))

Kontinuirano mu se približavao i u 33. krugu ga uspio preteći (mala osveta za poraz tjedan dana prije na maglovitoj utrci Eifelrennen). Treće je mjesto držao von Brauchitsch (posljednji preostali Mercedes u utrci), ali se tri kruga prije kraja zavrtio i morao odustati – Alfred Neubauer u bijesu je razbacao signalne zastave po boksu.

Drugo je mjesto zauzeo Rosemeyer s 14“ zaostatka, a poklonjeno treće mjesto zauzeo je Achile Varzi s dva kruga zaostatka. Od tri Mercedesa, nijedan nije završio utrku.

ODUŠEVLJENI AMERIKANCI

U listopadu 1936. pozvan je u SAD da sudjeluje u Vanderbilt cupu, tada najjačem američkom automobilističkom natjecanju. Nastupilo je svega nekoliko evropskih vozača (npr. Giuseppe Farina, kasnije prvi šampion Formule 1), a Nuvolari je među njima bio najveća zvijezda.

U konkurenciji 45 vozača, Leteći Mantovljanin nije se odmah dobro snašao na stazi kakvu prije toga nikada nije vidio. No, nakon nekoliko krugova prilagodio se toj neasfaltiranoj prašnjavoj podlozi i, unatoč kvaru na jednom cilindru, pobijedio s više od osam minuta prednosti pred drugoplasiranim, nadrealnim Francuzom Jean-Pierrom Wimillom na Bugattiju. Farina je bio odustao u sedamnaestom od ukupno 75 krugova.

Figlio del Diavolo dobio je pehar gotovo jednako velik kao i on (51 kg), plus 32 tisuće tadašnjih dolara.

Motor Racing, 19th October 1936, Italian racing driver Tazio Nuvolari holds the huge Vanderbilt trophy
after winning the Vanderbilt cup race at long Island, New York with a speed
of 65,998 mph in his Alfa-Romeo car, shaking hands with sponsor George Vanderbilt
(Photo by Popperfoto via Getty Images/Getty Images)

Utrkivanje s Alfom nastavio je i 1937., postajući sve frustriraniji lošom kvalitetom tih automobila. 12C pokazao se sporim i doista nepouzdanim. Na Coppa Acerbu, koju je premoćno dobio Bernd Rosemeyer, Taziju je konačno bila puna kapa svega i stao je na pola utrke, predajući automobil Giuseppeu Farini (koji je također malo poslije odustao).

Njemački automobili dominirali su na svim utrkama, pa je 1937. bila zaista loša godina za sve ostale vozače.

Povrh svega,  krajem lipnja, dok je Nuvolari odlazio u inozemstvo, po drugi put na Vanderbilt kup, na brodu je primio telegram iz Mantove u kojem ga izvještavaju da je od miokarditisa umro njegov stariji sin, 19-godišnji Giorgio.

Za razliku od prošle godine, ovaj put su došli i Nijemci… Pobjeđuje Bernd Rosemeyer s Auto Unionom – jer je jači i po ravnim dijelovima znatno brži (kako na AVUS-u, tako i u New Yorku). Drugi je Dick Seaman u Mercedesu, a Tazio (utučen zbog smrti sina) dijeli peto mjesto s Farinom.

ALFA U VELIKOJ KRIZI

U sezoni 1936. Đavolji je sin pobijedio na nekoliko neprvenstvenih utrka (Penya Rhin u Španjolskoj, GP Mađarske, Modene i Milana, Coppa Ciano te Vanderbilt Cup u SAD-u.)  Prvenstvo je, s tri pobjede od četiri, osvojio nevjerojatni Bernd Rosemeyer u Auto Unionu. Nuvolari je bio treći, s dva odustajanja, četvrtim mjestom u Monaku i drugim u Monzi.

Sljedeće sezone (’37.), kao što smo već nagovijestili, bilo je još lošije. Sad se rezultat iz prošle godine odjednom činio i velik i dalek. Odmah na početku sezone imao je još jednu nesreću, tijekom slobodnog treninga u Torinu. Sa značajnim opektinama proveo je nekoliko dana u bolnici, a poslije je nastupio na samo 9 utrka i uzeo samo jednu pobjedu: na neprvenstvenoj VN Milana. Razmišljao je i povlačenju iz utrka.

Nuvolari, Vanderbilt cup 1937. (izvor www.gmms.eu)

U kolovozu je odradio i gostujuću vožnju za Auto Union na VN Švicarske, ali kako nije bio upoznat s automobilom sa stražnjim motorom – teško ga je savladavao na mokrom. Ubrzo je odlučio prepustiti ga Rosemeyeru koji je bio odustao još u prvom krugu – a onda ipak završio šesti.

Kroz cijelu sezonu Alfa Romeo 12C pokazala se kao opća katastrofa i u Prvenstvu je Nuvolari zauzeo sedmo mjesto uz dva odustajanja te po jedno četvrto, peto i sedmo mjesto. Prvenstvo je završio dijeleći sedmo mjesto u generalnom poretku, zajedno s Rosemeyerom, Farinom i Rudolfom Hasseom.

Alfa Romeo je otpustila glavnog konstruktora Vittoria Jana – baš zbog fijaska s 12C i napustila sport do kraja sezone.

U OGNJENOM BOLIDU

Još krajem 1936. prihvaćena su nova pravila za 1938., 39. i ’40. godinu. Zapremina je omeđena između 666 i 3000 ccm za kompresorske motore, za atmosferske između 1000 in 4500 ccm. S obzirom na zapreminu motora, određena je maksimalna masa bolida – od 450 do 850 kg, bez goriva, ulja i rashladne tekućine. 

Sezona 1938. ipak je otvorena novom formulom, ali se odnosi snaga uopće nisu promijenili. Alfa Romeo je na stazi imao novi Tipo 308 (8-cilindarski kompresorski motor od 3000 ccm, 295 KS, brzine do 260 km/h). Mercedes Benz je odgovorio modelom W154 (12-cilindrični kompresorski motor od 3000 ccm, 468 KS, brzine do 300 km/h).

U prvoj utrci sezone, na samom početku VN Francuske u Pauu, Nuvolarijev spremnik benzina na stražnjoj strani njegove Alfe – zapalio se, a Mali Veliki Čovjek blaženo dugo nije bio ni svjestan plamena. Nakon nekoliko krugova napokon je ipak shvatio izbezumljene signale iz boksa i od sudaca. Trebalo je brzo donijeti odluku: zaustaviti se značilo bi naći se potpuno obavijen plamenom, a to bi itekako moglo ugroziti i ostale vozače. Riskirao je – vozeći prema travnatom dijelu uz stazu, gdje je iskočio pri brzini od 100 km/h. Automobil se omotao oko drveta, a Tazio je pokupljen s polomljenim kostima i uobičajenim potresom mozga – petim ukupno u karijeri …

Ljutit i iznevjeren, zakleo se da više nikada neće voziti za Alfu te najavio povlačenje. Otišao je na dugi odmor u Sjedinjene Države, među ostalim u Indianapolis. I ondje se okušao u vožnji – sve onako u odijelu s košuljom i kravatom te s posuđenom kacigom – u nekoliko tamošnjih jednosjeda, neslužbeno.

U međuvremenu, Auto Union je bio u velikoj nevolji – njihov zvjezdani vozač, nevjerojatni Rosemeyer, poginuo je u pokušaju obaranja svjetskog rekorda; Ferdinand Porsche je otišao raditi na razvoju Volkswagena bube, a bolidi nisu bili spremni. Zato je ekipa koristila šasiju iz 1937., prilagođenu novom 3-litrenom motoru. Tim je odlučio ponovno zaposliti Stucka, koji je bio dobio otkaz, te ipak angažirati Nuvolarija, jer činilo se da nitko ne uspijeva na pravi način ni razviti ni kontrolirati te moćne bolide.

PRELAZAK U AUTO UNION

Po povratku u Europu potpisao je ugovor s Auto Unionom – tražili su vozača koji bi preuzeo mjesto mladog asa Rosemeyera. Već stariji vozač, Mantovano Volante ipak se vrlo dobro prilagodio teškim bolidima, za razliku od mnogih mlađih. „Daj mu voziti bilo što, on će kad-tad pobijediti“ – govorilo se – jer najbolje se adaptirao na teško upravljive Auto Unione.

Debitirao je kao punopravni član tima na VN Njemačke u srpnju. Iako je osvojio pole-position, nije to bio uspješan debi jer se razbio u zavoju Brünnchen već u prvom krugu. Nešto kasnije preuzeo je automobil Hermana Paula Müllera, da bi konačno završio na 4. mjestu, a utrku je – znamenitu po mnogim infarktnim obratima – osvojio Dick Seaman u Mercedesu.

Nuvolari, Auto Union, Donington 1938. (izvor: Fox Photos)

Tek se za VN Italije u rujnu ’38. Auto Union pojavio s definitivno razvijenim automobilima D-Type. Nuvolari se do tada već navikao utrkivati u bolidima sa stražnjim motorom, a još samo prije nekoliko godina zli su jezici govorili da je zreo za mirovnu. Međutim, sad Stari jedini efikasno obvladava te monstrume…  Preuzima vodstvo u 8. krugu i pobjeđuje u svojoj prvoj pravoj utrci za Auto Union, pred oduševljenom domaćom publikom.

Mjesec dana poslije osvojio je pole-position na Coppa Acerbu, međutim, u utrci je  odustao zbog kvara na diferencijalu. Do kraja sezone kraljevski se odužio Auto Unionu s nezaboravnom pobjedom na VN Doningtona.

MIRIŠI NA RAT

Politička situacija u svijetu počela se odražavati i na automotosport. Mussolini je zabranio talijanskim vozačima sudjelovanje na utrkama u Francuskoj, zbog francuskog angažmana u Španjolskom građanskom ratu. Talijanske pak utrke održavale su se po 1,5-litarskoj formuli, koju su Talijani nametnuli s Alfa Romeom 158/159 (Alfetta), a pratio ih je i Mercedes s modelom W165.

Mussolini i Nuvolari (izvor: it.wikipedia.org)

Na kišnoj VN Švicarske ’38, Auto Unioni su se borili sa zauljenim svjećicama, a Nuvolari je nakon višekratnog posjeta boksovima završio na jadnom 9. mjestu.

Sljedeći, premda neprvenstveni Grande Épreuve bit će GP Doningtona, 1. listopada.

Ali, u toku je međunarodna kriza! Hitler postavlja zahtjeve Čehoslovačkoj. Ratni razgovori… Britanski premijer Chamberlain krajem je rujna otputovao u München potpisati znameniti Minhenski sporazum.

Njemački timovi, koji su već bili stigli u Donington, dobili su naredbu iz ambasade – da napuste Englesku što je brže moguće, a u najgorem slučaju da ostave svu opremu. Ubrzo su tvornički kamioni punom brzinom jurili prema luci Harwich, a mehaničari su bili spremni zapaliti kamione ako ih tko zaustavi. Minhenski je sporazum ipak potpisan i prevladali su razgovori i politika popuštanja. Češki Sudeti su prepušteni sudbini (nacistima); krhki mir ipak će se zasad nastaviti.

Donington, sudar s jelenom (izvor: Facebook)

GP Doningtona prebačen je na 22. listopada, a njemačke ekipe vratile su se s po četiri prijavljena bolida – protiv njih bili su samo jedan Maserati Luigija Villoresija, René Dreyfus i Raph u Delhayeu te neki lokalni britanski vozači u ERA-i, Alti, MG-u i Rileyju – ukupno 17 vozača. Rudolf Caracciola je bio poznat po tome što mu se ova staza nije sviđala, pa je izostanak opravadao zdravstvenim stanjem.

Za vrijeme treninga Nuvolari se sudario s jelenom. Jadna je životinja poslije završila preparirana na zidu njegove kuće u Italiji, dok je on sam izašao iz nesreće dovoljno neuzdrman da zauzme drugo mjesto na gridu (za samo 0,2 sekunde).

ODUŠEVLJENI BRITANCI

Kad je zastava pala, Nuvolari je poput rakete preuzeo vodstvo, a zatim je na zavojitoj stazi počeo stvarati razliku sekundu po krugu pred ostalim njemačkim automobilima – u 26. krugu s pola minute prednosti morao je neplanirano stati radi promjene svjećica (! opet) i ponovno se vratiti na četvrto mjesto – mladi Müller sada je vodio ispred Dicka Seamana i Hermanna Langa. Nekoliko krugova poslije razlilo se ulje iz Alte Robina Hansona, između zavoja Hollywood i Old Hairpin. Tu je Nuvolari jedva izbjegao izlijetanje (uz mali izlet na livadu), ali ne i njegovi glavni konkurenti: Seaman, Lang, Walter Bäumer i von Brauchitsch. Müller je vodio, s Langom sasvim blizu. Nuvolari je skočio na treće mjesto, a slijedio ga je von Brauchitsch. U međuvremenu, Lang je dostigao Müllera i poveo utrku.

Na polovici utrke (40. krug) tim Auto Uniona napravio je izvrstan posao. Utočili su gorivo i promijenili gume na Nuvolarijevom automobilu za samo 35 sekundi (treba imati na umu da je broj mehaničara bio vrlo ograničen, u usporedbi s modernim vremenima). 

Đavolji Sin započinje jednu od svojih slavnih super potjera. Prvo je prešao Hermanna Paula  Müllera (nadoknadio 30 sekundi u 10 krugova). Samo jedan krug poslije dostigao je i Seamana, a ubrzo zatim i vodećeg Langa koji se mučio s otpalim vjetrobranom. Prestigao ga je u 67. krugu, a u ostalih trinaest superiornom je pobjedničkom vožnjom (1’38“ prednosti pred drugoplasiranim) Engleze bacio u ekstazu. Nitko mu se nije mogao ni približiti te je odnio iznimno popularnu pobjedu na posljednjoj utrci za velike nagrade GP u Doningtonu – sve do motociklističkog natjecanja 1977.

Drugi Lang, treći – domaća zvijezda Seaman. Ovom si je pobjedom Mantovano Volante osigurao i ukupno peto mjesto u vrlo izjednačenom Prvenstvu – iza Caracciole, von Brauchitscha, Langa i Seamana.

Tazio Nuvolari (izvor www.houseofkarts.it)

POČINJE DRUGI SVJETSKI RAT       

Sezona 1939. nije dobro počela za Đavoljeg Sina. Na prvoj etapi Prvenstva (od četiri) u Belgiji, kiša je pratila vozače od početka do kraja. U znamenitoj utrci poginuo je engleski vozač Dick Seaman, zanijevši se po mokrom i udarivši u stablo pokraj staze – na mjestu današnje startno ciljne ravnine u Spa-Francorchampsu. Nuvolari je morao odustati, a ludu utrku dobio je Hermann Lang.

Na GP Francuske otkazao mu je mjenjač; na GP Njemačke motor, a na GP Švicarske osvojio je četvrto mjesto, iza tri Mercedesa. Ti su rezultati bili dovoljni tek za podjelu četvrtog mjesta u Prvenstvu.

S približavanjem rata i kalendar utrka se opasno istanjio. Održano je samo jedanaest neprvenstvenih utrka, ali ni na njima Nuvolari nije imao mnogo uspjeha. Uspio je pobijediti tek na posljednjoj utrci sezone i ‘zlatne’ epohe, na VN Beograda – 3. rujna, kad su nacističke trupe već bile u Poljskoj.

Bio je to posljednji osvojeni Grand Prix za Malog Velikog Čovjeka prije Rata, kao i posljednja utrka Auto Uniona uopće. Tako je okončao izvanredno doba (‘drugo’ zlatno) čiji ga je kraj zatekao kao legendarnog protagonista i samu personifikaciju tog čudesnog sporta.

POVRATAK NA STAZE

Nema biografskih podataka o razdoblju 1939-45., ali ako se prisjetimo genijalnog Bertoluccijevog filma „Dvadeseto stoljeće“, znamo da život na sjeveru Italije u tom razdoblju nije bio nimalo lagodan.

Sa završetkom Drugog svjetskog rata ništa, pa ni loše zdravlje, nije moglo spriječiti moćnog Malog Velikog Čovjeka, da se u 53. godini vrati u vozački kokpit. Opet je u trkaćim krugovima – dokazuje da unatoč godinama i osobnim tragedijama nije spreman otići na smetlište.

I njegovo se zdravlje počelo pogoršavati, međutim, vozački je život i dalje neodoljiv pa se mnogo pojavljuje u javnosti, daje savjete, nagovještava da bi volio opet voziti utrke.

Uoči same sezone 1946. pretrpio je i još jednu osobnu tragediju: 11. travnja umro mu je drugi sin Alberto, star samo 18 godina. Nekako je pronašao snagu da se ponovno počne natjecati – 12. svibnja utrkivao se na Velikoj nagradi Marseillesa. Dokazao je da je sve samo ne prošlost, postižući najbrži krug prije nego što ga je motor iznevjerio. Utrkivao bi se bilo gdje, kako god je mogao, samo da nadvlada svoju veliku bol.

AUTOMOBIL BEZ VOLANA

U Milanu 29. rujna svima je bilo vidljivo da tokom cijele utrke uglavnom upravlja jednom rukom. Drugom rukom držao krvavu maramicu na ustima, samo do drugog kruga i odustajanja zbog motora.

Tri tjedna prije, na Coppa Brezzi u Torinu zabilježena je legendarna fotografija bez volana. Naime, Nuvolari je odmah izbio na čelo utrke, ali ga je već u drugom krugu foto-reporter ukadrirao kako maše volanom svoje Cisitalije po zraku – volan je otpao!  Nastavio je vožnju samo s pomoću upravljačkog stupa (cijeli krug), dok u boksu nisu bili spremni da se zamjena upravljača obavi. Nastavio je utrku, ugroženu nepravilnostima svake vrste, a službeno je zabilježeno kako je Nuvolari prošao kroz cilj na trinaestom mjestu, s otkinutim poklopcem motora.

Nuvolari u vožnji bez volana

Priča je ‘obišla cijeli svijet’ i dodala novu popularnost njegovom već strašnom mitu. Nije pobjeđivao onako učestalo kao prije Rata, ali je bio sve popularniji, barem u Italiji.

1946. je osvojio GP Albi s prijeratnim Maseratijem 4CL, u utrci u kojoj nije bilo zvijezda, osim njega i Luigija Villoresija.

NIŠTA GA NE MOŽE SPRIJEČITI

Te je godine vozio 19 utrka, osvojivši ukupno tri pobjede i – iako je njegov stil utrkivanja bio dobar kao i uvijek, ubrzo je postalo jasno da je Nuvolari bolestan. Dugogodišnji pušač patio je i od teške astme, a zbog dugogodišnje izloženosti ispušnim plinovima stanje mu se dodatno pogoršavalo. Znalo bi se dogoditi da povrati krv tijekom utrka…  S kirurškom maskom ispred usta nastavio je s utrkama, prikazavši nevjerojatne nastupe u 16-satnoj Mille Migliji 1947. i 1948.

Mille Miglia 1947… Ondje gdje je 1930. sve i počelo…  Pojavio se na startu za upravljačem slabe i gotovo nekonkurentne Cisitalije od 1100 ccm, vodio utrku po jakoj kiši, sve dok voda nije ušla u njegov fertajler, 250 km od cilja. No, čak je i tada je odbio odustati te zauzeo drugo mjesto sa samo 16 minuta zaostatka (u 16-satnoj utrci!)… i zatim se srušio od iscrpljenosti.

Utrku je osvojio Clemente Biondetti, koji je, nakon što je završio, zamotao Nuvolarija u ručnik i odveo ga u hotel na oporavak. Kad su mu čestitali na pobjedi, odgovorio je: “Nisam pobijedio, samo sam završio prvi. Pravi pobjednik je Nuvolari, najveći trkaći vozač na svijetu! ”

1948. vozio je samo 5 utrka – četvrti u jednoj, sedmi u drugoj, bez plasmana u ostalima. Jedno od tih odustajanja  – Mille Miglia – bila je ono što su mnogi smatrali njegovom posljednjom velikom vožnjom.

RASPADAJUĆI AUTOMOBIL U VODSTVU

Posebno pripremljena Cisitalia pokvarila se za vrijeme treninga i ne bi se stigla popraviti na vrijeme. Činilo se nemogućim da bi Nuvolari mogao odraditi utrku, ali dan prije starta Enzo Ferrari ponudio mu je Ferrari 166 S. Tazio je to prihvatio i 2. svibnja, bez imalo testiranja (njegova zadnja vožnja bila je još 14. rujna prošle godine!) pojavio se na startu.

Poletio je kao da ima 20 godina, a ne 56 – u Pescari je već vodio, u Rimu je bio 12 minuta ispred, u Livornu 20, u Firenci pola sata! Vožnja mu je bila nenadmašna, ali Ferrari nije mogao izdržati tempo te se počeo raspadati. Prvo je izgubio blatobran, zatim i poklopac motora, da bi na to lakonski izjavio: „Dobro, bar će se motor bolje hladiti.“  Svi su dijelovi počeli pucati i lomiti se. Popucali su i vijci koji drže sjedala, a na to je Nuvolari stao pokraj voćarnice, uzeo vreću naranči, sjeo na nju i nastavio utrku.  

U Modeni je Enzo Ferrari molio svog prijatelja da odustane od utrke, vidjevši da se automobil doslovno raspada – rekao je da on, Tazio, od svih ljudi, nema nikome ništa dokazivati. Nuvolari je samo slegnuo ramenima i odjurio punim gasom.

Budući da nije htio stati i pokušati išta popraviti – u Reggio Emiliji se slomila i opruga amortizera te raznijela nade u sretan završetak posljednje Nuvolarijeve epske utrke.  

Nakon utrke, Enzo je tješio Nuvolarija, rekavši mu da će sljedeće godine sigurno pobijediti. Odgovorio je: „Enzo, u našim godinama, nemamo još mnogo ovakvih dana. Zapamtite to i uživajte u njima maksimalno dok možete. ”

1949. samo se jednom, gotovo simbolično, utrkivao. Na GP Marseillesa, gdje je dovršio samo jedan krug prije nego što je svoj Maserati predao Pieru Cariniju – pobijedio je nadolazeći južnoamerički as Juan Manuel Fangio.

Tazio Nuvolari i Juan Manuel Fangio (izvor i.pinimg.com)

Vratio se za volan 1950. da bi nastupio na utrci Giro di Sicilia/Targa Florio (1.080 km duga!), ali se morao povući zbog pokvarenog mjenjača nakon samo nekoliko kilometara  

Pobjedu su odnijeli višestruki slavljenici Inico Bernabei i Tullio Pacini s Ferrarijem 166 MM, a nastupio je i Alberto Ascari.

Nakon Drugog svjetskog rata Mantovano Volante utrkivao se ukupno 33 puta, na kružnim i brdskim utrkama.

U travnju 1950. na brdskoj utrci Palermo-Montepellegrino, stigao je ukupno peti, ali prvi u svojoj klasi. Iako nikada nije najavio povlačenje iz utrka, ovo mu je bila posljednja pobjeda, ali i posljednja vožnja.

ĐAVOLJI SIN JE OTIŠAO

Vijest o Nuvolarijevoj smrti
(izvor www.mynumi.net)

Manje od mjesec dana poslije toga održana je prva utrka Svjetskog prvenstva Formule 1 u Silverstoneu. Počelo je novo doba u kojem Figlio del Diavolo neće sudjelovati. I inače, posljednje su mu godine bile gorke – oba njegova voljena sina umrla su mlada, a sam je Tazio 1952. doživio katastrofalan moždani udar, zbog čega je ostao djelomično paraliziran. Dopušteno mu je bilo da prima posjete samo nekoliko bliskih prijatelja.

Sve do smrti p(r)omišljao je nastaviti s natjecanjima, ali to se nije dogodilo. Viđali su ga sve rjeđe, postajao je sve izoliraniji – zdravlje mu se pogoršalo i umro je 11. kolovoza 1953. u svom krevetu, a ne – kao što je za to često imao šansu – za upravljačem trkaćeg automobila.

Posljednja mu želja je bila mu da bude pokopan u svojoj ‘trkaćoj uniformi’ s kacigom, žutim dresom i plavim hlačama. Došla je cijela Mantova i mnogo gostiju  – službeno, 55 tisuća ljudi je prisustvovalo najvećem pogrebu u povijesti toga grada.

Povorka je bila duga više od milje, a šasiju trkaćeg automobila u kojoj se nalazio njegov kovčeg gurali su Alberto Ascari, Luigi Villoresi i Juan Manuel Fangio.

Nuvolari pogreb Mantova (izvor: Keystone-Hulton Archive)

„NIJE U REDU VOZITI NA TAJ NAČIN…“

Iz autobiografije Enza Ferrarija  „Le Mie Gioie Terribili“ (My Terrible Joys):

Za vrijeme treninga za Circuito delle Tre Province 1931. zamolio sam ga da me poveze sa sobom u Alfi koju mu je dodijelila moja Scuderia. Ustručavao se jer me prije vidio za upravljačem mojeg novog Alfinog 2,3-litarskog osmocilindraša koji je bio snažniji od njegovog. Ipak, nije imao ništa protiv da uđem.

Na prvom zavoju bio sam siguran da je to loše odradio i da ćemo završiti u jarku; pripremio sam se za šok. Umjesto toga, našli smo se na početku ravnine s automobilom usmjerenim niz nju. Pogledao sam ga: njegovo grubo lice nije odavalo ni najmanju emociju, ni najmanji znak olakšanja što je izbjegao izlijetanje na zavoju od 180°. Na drugom zavoju i na trećem dogodilo se isto. Na četvrtom ili petom počeo sam uviđati kako mu to uspijeva – nijednom nije skinuo nogu s gasa, već ga je stalno držao stisnutog do podnice.

Zavoj za zavojem… i otkrio sam njegovu tajnu. Nuvolari ulazi u zavoj prije nego što bi to meni sugerirao moj instinkt. No, ušao bi u njega na neobičan način –  iznenada bi uperio nos automobila prema unutarnjem rubu, točno na početku zavoja. S potpuno stisnutim gasom prebacio bi u niži stupanj prijenosa – pustio automobil u kontrolirano proklizavanje na sva četiri kotača, koristeći centrifugalnu silu i držeći vozilo na cesti silom stražnjih kotača. Duž cijelog zavoja nos bi dodirivao unutarnji rub staze, a na izlasku, vozilo bi bilo usmjereno ravno, bez potrebe za ispravljanjem putanje.

Unatoč mojem snažnijem motoru, Nuvolari me sutradan pobijedio u utrci. Ja sam osvojio drugo mjesto, 32,9 sekundi iza njega.

(Godinu dana nakon njihovog epskog kruga, Ferrari se povukao iz vožnje, nakon deset godina, 22 utrke i 6 pobjeda na GP-ima. Time je dobio više vremena da se može koncentrirati na veći cilj: upravljanje najuspješnijim talijanskim trkaćim timom.)

Najveća je čast bila kad bi se nekom vozaču obratio riječima: „Podsjećaš me na Nuvolarija.“ ili „Vidim nešto od Nuvolarija u tebi.“

“Kad god pomislim na Nuvolarija, pobjegne mi osmijeh. Bio je tako pun života, gotovo do rasprskavanja. Bili smo zadivljeni njime kao vozačem i voljeli ga kao čovjeka.” (René Dreyfus – trkaći vozač 1928-39.)

“Razgovarao je sa svojim automobilima, a oni su mu odgovarali! To je bilo nevjerojatno. Skakao je s jedne na drugu stranu, trudeći se cijelim tijelom. Ponekad mi se činilo da je sam fizički podigao automobil – npr. preko rubnika, da brže izađe iz zavoja. Često bismo se pitali kako može voziti na taj način? To nije u redu… Ali onda bi pobijedio.” (René Dreyfus)

John Cooper iz časopisa The Autocar: “Nikada neće biti drugog Nuvolarija i uvijek ću ga smatrati neusporedivim, najvećim od svih.”

„TAKVOGA ČOVJEKA VIŠE NEĆE BITI…“

Preciznih i preglednih statistika Nuvolarijevih rezultata zapravo i nema u današnjem smislu, ali ipak, iščitavanjem tekstova i uspoređujući razne podatke dobiva se uvid u njegovu spektakularnu karijeru.

Iako u najvažnijim sezonama 1934-39. nije imao konkurentan bolid, u tom je razdoblju pobijedio 12 puta u 55 nastupa, što čini kraljevski prosjek od 21,8% pobjeda. (knjiga “Nuvolari il rombo del cigno”  – Mario Donnini, 2006.)

Museo Tazio Nuvolari iz Mantove i Automobile Club Mantova raspolažu sljedećim podacima:

–  351 nastup u utrkama
–  106 apsolutnih pobjeda i 76 pobjeda u nekoj od klasa
–  100 najbržih krugova
–  5 međunarodnih brzinskih rekorda (3 motociklistička, 2 automobilistička)
–  7 puta prvak Italije (dvaput motociklizam, pet puta automobilizam)

Wikipedia daje podatke samo za sudjelovanje u automobilskim Velikim nagradama: 171 utrka;  45 pobjeda; 38 najbržih krugova; 7 pole-positiona.

Stranica www.driverdb.com ima sljedeće podatke: sudjelovanje u 87 utrka;  33 pobjede; 18 najbržih krugova; 2 pole-positiona; 37.9% pobjeda; 52.9% osvajanje podija.

Nejasno je na kojih se 87 utrka ovdje točno misli, jer npr. stranica f1history.fandom.com kaže sljedeće: 26 nastupa; 6 odustajanja; 4 pobjede; 4 najbrža kruga; 7 puta na podiju – ali, ovdje je jasno da je riječ samo o Evropskom automobilističkom prvenstvu (1931-32. i 1935-39.).

Osim toga:

  • 1925. – naslov Evropskog motociklističkog prvaka do 350 ccm
  • četiri puta zaredom pobjeđivao na motociklističkoj utrci Nations Grand Prix, 1925-1928.
  • 1932. – naslov Evropskog automobilističkog prvaka
  • 1933. – pobjeda na 24h Le Mansa
  • po dvije pobjede na utrkama Mille Miglia, Targa Florio i Tourist Trophy

Četiri su automobila nazvana po njemu –  Cisitalia 202 Spider ‘Nuvolari’,  Alfa Romeo Nuvola, EAM Nuvolari S1 i Audi Nuvolari Quattro – dok Maserati nudi boju Grigio-Nuvolari iz svoje prilagođene palete.

Tazio Nuvolari (izvor: Bettman Archive)

Onomad, Enzo Ferrari odmah se zaputio u Mantovu kad je čuo vijest o Tazijevoj smrti. Zalutao je u labirintu ulica dok je tražio njegovu kuću, a neki mu je starac prišao. Nakon što je prepoznao Il Commendatorea, odmah shvatio s kim ima posla te mu rekao: “Dobro je što ste došli jer takvog čovjeka više neće biti.”

Objava Tazio Nuvolari – Mali veliki čovjek (2. dio) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: GP1_hr