Kad je Formula 1 u pitanju, Austrija ima što za reći. No, uz velike uspjehe, austrijski vozači su imali i teške, s fatalnim ishodima, nesreće na stazama Formule 1. Po toj crnoj statistici, samo je britanskih vozača više stradalo od austrijskih u Formuli 1. Kroz povijest je šesnaest Austrijanaca vozilo bolide Formule 1, a dvojica su svojoj zemlji donijeli četiri naslova svjetskog prvaka.
Niki Lauda je svojoj zemlji donio tri naslova, za dvije momčadi. Za Ferrari je pobjeđivao 1975. i 1977. godine, a 1984. godine je svoj uspjeh ponovio za momčad McLaren. Jochen Rindt, koji je 1970. godine osvojio naslov prvaka, jedini je vozač u povijesti kojem je naslov dodijeljen posthumno. Rindt je tragično stradao u sudaru na treningu pred utrku za VN Italije. Osim Laude i Rindta, jedini Austrijanac koji je pobjeđivao je Gerhard Berger.
Berger je pobijedio deset puta, a u Formuli 1 je nastupio u 210 utrka, te je tako Austrijanac s najviše nastupa u Formuli 1. Treba napomenuti da boje austrijske zastave u moderno doba brani momčad Red Bull Racing, koja je od svog prvog nastupa u Formuli 1 2005. godine osvojila šest konstruktorskih i sedam vozačkih naslova, i na dobrom je putu da na taj konto doda i ovogodišnje.
Niki Lauda nije rođen u obitelji u kojoj se utrkivalo. Čak štoviše, njegova obitelj nije nimalo bila zadovoljna Nikijevom odlukom da vozi trkaće automobile. Niki je bio odlučan, pa je podigao bankovni kredit kako bi platio svoj ulazak u svijet najbržih bolida. Kao polog iskoristio je svoju policu životnog osiguranja i kupio sebi mjesto u momčadi March 1971. godine. Dvije godine kasnije prešao je u BRM, no nije uspijevao izaći iz dugova. Kad je Clay Regazzoni potpisao za Ferrari, počela se ispisivati i Nikijeva ljepša priča u Formuli 1.
Regazzoni je nagovorio Enza Ferrarija da otkupi Laudin ugovor od BRM-a, a Lauda se odužio pobjedama. Već 1975. godine Lauda je otplatio svoje dugove i odužio se Enzu Ferrariju osvojivši svoj prvi naslov svjetskog prvaka. Bajka se za Nikija trebala nastaviti i godinu kasnije, ali je ispisivanje lijepe priče prekinuo strašan sudar na stazi Nürburgring, koji se i danas pamti i prepričava. Niki je iz udesa jedva izvukao živu glavu i pretrpio stravične opekotine, no to ga nije spriječilo da nastavi svoj zvjezdani put.
Šest tjedana nakon nesreće i sa samo dvije propuštene utrke, Niki je ponovo bio u bolidu. I danas, Nikijev povratak smatra se jednim od najhrabrijih povrataka u svijetu sporta. Unatoč strašnim ozljedama i dvije propuštene utrke, Niki je na završnicu sezone u Japan stigao sa samo tri boda zaostatka za vodećim Jamesom Huntom. U Japanu je padala strašna kiša i Niki je odlučio odustati iz utrke. Hunt je stigao do kraja na trećoj poziciji i za samo jedan bod prednosti u odnosu na Laudu osvojio naslov svjetskog prvaka.
Da tu nije bio slučajno svjedoči i sezona 1977., tijekom koje se Lauda penjao 10 puta od ukupno 14 utrka na pobjedničko postolje. Drugi put je okrunjen naslovom svjetskog prvaka, te se oprostio od momčadi iz Maranella. Zatim je vozio za momčad Brabham, no sezona je bila ispunjena odustajanjima, te se odlučio povući iz utrkivanja. Lauda je otišao u kratkotrajnu mirovinu, te se 1982. godine vratio natrag u bolid, ovaj put u momčadi McLaren.
Da zaista nije bio za mirovinu, svjedoči još jedan naslov svjetskog prvaka, 1984. godine. Konačno, s krajem sezone 1985., Lauda se oprostio od utrkivanja, ali Formulu 1 nikad nije napustio. Menadžerske pozicije imao je u Ferrariju, Jaguaru i u konačnici u momčadi Mercedes. U svibnju 2019. godine zauvijek je napustio ovaj svijet, ali sigurno nikad neće biti zaboravljen. Preminuo je u snu u sedamdesetoj godini života, kao jedan od najvećih vozača Formule 1 u povijesti.
Prvi naslov svjetskog prvaka za Austriju osvojio je Jochen Rindt, no svoj naslov nije mogao proslaviti. Rindt je rođen u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rada, no tijekom bombardiranja Hamburga je ostao bez roditelja. S bakom i djedom preselio se u Austriju, te je kao Austrijanac i započeo svoju karijeru u Formuli 1. Debitirao je 1964. godine, na domaćoj stazi, za momčad Rob Walker Racing, u posuđenom Brabham BT11 bolidu.
Bila je to jedina utrka za Rindta te sezone, iz koje je nažalost i odustao. Godinu kasnije dobio je stalno mjesto u momčadi Cooper, ali Cooper nije imao baš dobar bolid. Tamo je Rindt bio do 1968., sezone za koju je dobio ponude od svih momčadi osim Lotusa i Honde, a on je izabrao Brabham. Jochen Rindt je bio sve što jedan vozač treba biti pa je bio popularan i među obožavateljima i medijima. U Lotus je došao 1969. godine, i nije mu trebalo puno vremena da bude brži od momčadskog kolege, svjetskog prvaka Grahama Hilla.
Prva pobjeda za Rindta došla je iste godine, na stazi Watkins Glen u Sjedinjenim Američkim Državama. Prvu pobjedu svoje najuspješnije sezone 1970. ostvario je na VN Monaka u starom bolidu Lotus 49, jer novi bolid nije bio spreman. Nakon rođenja kćerke, želio je odustati iz utrkivanja kako bi više vremena bio s obitelji, no nastavio je voziti i pobijedio još četiri puta uzastopno, na VN Nizozemske, Francuske, Velike Britanije i Njemačke.
Fantastičnu sezonu prekinuo je kobni rujanski vikend na u Monzi, kad je tijekom treninga Rindtov Lotus zaplesao i zabio se u ogradu. Tužna nesreća dogodila se blizu mjesta gdje je Jochenov heroj iz djetinjstva, Wolfgang von Trips, poginuo 1961. godine. Nijemac je tada vodio u prvenstvu, baš kao i Rindt u trenutku svoje pogibije.
Rindtov život je ugašen, a Formula je nastavila dalje. Jacky Ickx nije uspio sakupiti dovoljno bodova i Rindt je ostao vodeći u prvenstvu do samog kraja. Tijekom svoje karijere startao je u 60 utrka, pobijedio je 6 puta, 10 puta startao s najbolje startne pozicije, osvojio 107 bodova i jedan naslov svjetskog prvaka, jedini za koji nije bilo proslave.
Uz dva velika heroja Austrije, pobjede svojoj zemlji donosio je još Gerhard Berger koji se u Formuli 1 natjecao od 1984. do 1997. godine za različite momčadi, uključujući Ferrari i McLaren. Prva momčad za koju je vozio puno radno vrijeme bila je Arrows za sezonu 1985. Izgledalo je kako neće moći završiti sezonu zbog nesreće u kojoj je slomio vrat, no ipak jeste, s tri boda na svom kontu.
Prvu pobjedu ostvario je na VN Meksika 1986. godine za momčad Benetton. Prvi boravak u Ferrariju, koji je trajao tri godine, započeo je 1987. godine i ostvario četiri pobjede. 1990. godine je otišao u McLaren praviti društvo Ayrtonu Senni i tijekom tri godine je pobijedio tri puta. U Ferrari se vratio 1993. godine, a karijeru je završio 1997. godine. Nakon vozačke karijere primio se menadžerskog posla, pa je radio s momčadima BMW i Torro Rosso.
Njegovu karijeru promovirao je Helmut Marko, sunarodnjak i također bivši vozač, koji na upravljaču nije ostvario nikakve uspjehe. Marko kao vozač nije osvojio niti jedan jedini bod, ali je svoju uspješnu karijeru u Formuli 1 gradio na jednoj drugoj poziciji. Marko je jedan od čelnih ljudi ranije spomenute austrijske trofejne momčadi, Red Bull.
Posljednji Austrijanac na pobjedničkom postolju bio je Alexander Wurz, a njegov najbolji rezultat je treće mjesto u utrci. Wurz se u Formuli 1 natjecao u periodima od 1997-2000., te 2005. i 2007. godine, za momčadi Benetton, McLaren i Williams. Posljednji vozač iz Austrije na gridu bio je Christian Klien, koji se također u dva navrata natjecao u Formuli 1. On je nastupao od 2004. do 2006. godine za momčad Jaguar i kasnije 2010. godine za HRT. Tijekom karijere koja je trajala 51 utrku ostvario je 14 bodova.
Roland Ratzenberger je tragično poginuo tijekom tužnog vikenda u Imoli 1994. godine, u sudaru koji se dogodio u kvalifikacijama. Helmuth Koinigg je treći Austrijanac koji je svoj život izgubio na stazama Formule 1. Koinigg je vozio svoju tek drugu utrku karijere kad je poginuo u sudaru na VN SAD-a 1974. godine.
Od ostalih vozača koji su nastupali pod austrijskom zastavom bodove su osvajali Patrick Friesacher i Karl Wendlinger, dok su uz Marka bez bodova svoje nastupe okončali još Harald Ertl, Hans Binder, Jo Gartner, Dieter Quester, Otto Stuppacher i Kartl Oppitzhauser.
Objava Hometown heroes: Austrija pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.
Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: Mia Lesic
