Iz samog naslova iznad, koji ime dijeli s refrenom legendarne pjesme “Down under”, grupe Men at Work, vidljivo je koja će biti tema ovog teksta. Idući tjedan nas očekuje Velika nagrada Australije u Melbourneu, točnije Albert Parku, pa ćemo se ovom prilikom osvrnuti na neke od najboljih australskih vozača kroz povijest Formule 1, koji su svojim južnjačkim štihom dali poseban obol najboljem trkaćem natjecanju na svijetu.

Kroz 73 godine, od samih početaka natjecanja pa do danas, gridom je ukupno prodefiliralo 18 vozača, a u Australiju su otišle četiri vozačke titule i sveukupno 43 pobjede. Uvijek zanimljivi, beskompromisni i na svoju ruku, Australci su na svoj način učinili da je danas teško zamisliti Formulu 1 bez sudjelovanja barem jednog od australskih vozača. Od Tonyja Gazea, koji je 1952. bio prvi vozač koji je nastupao pod australskom zastavom (iako bez većih uspjeha u tri odvožene utrke), pa do Oscara Piastrija, koji ove sezone nastupa za McLaren, “Straya” je uvijek bila tu negdje. U ovom tekstu posvetit ćemo se četvorici najuspješnijih australskih vozača, te petom, Piastriju, koji nastavlja australsku tradiciju u Formuli 1.

JACK BRABHAM

Nakon već spomenutog Gazea, australske boje 1955. je nastavio predstavljati Jack Brabham, ime poznato svakom malo pozornijem pratitelju Formule 1. Brabham, koji je najbolji australski vozač u povijesti „oktanskog cirkusa“ s tri osvojena naslova. Svojom pojavom je obilježio povijest sporta i to ne samo kao vozač, već i kao vlasnik momčadi. Ali, vratimo se na same početke.

Rođen 2. travnja 1926. u blizini Sydneyja, Jack je tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao u sastavu Kraljevskih australskih zračnih snaga. Iako je želio biti pilot, kroz rat je Brabham bio mehaničar i nakon rata je iskoristio svoje genijalno tehničko znanje kako bi otvorio svoju radnju. Na nagovor svog prijatelja, 1948. Brabham se počeo baviti utrkivanjem, počevši u “midget car” serijama. Naravno, iznimno talentirani “Black Jack”, kako su ga zvali zbog crne kose i tihog karaktera, izdominirao je australsku trkaću scenu i s 29 godina prebacio se u Formulu 1, zahvaljujući prijateljstvu sa šefovima Coopera, Johnom i Charlesom Cooperom, čije bolide je vozio u ranije spomenutim “midget car” serijama.

Sir Jack Brabham
(Foto: Lothar Spurzem, izvor Wikipedia)

Debi u Formuli 1, na Velikoj nagradi Britanije za 1955. godinu, nije prošao po planu jer je Jack bio prisiljen odustati zbog problema s kvačilom na bolidu Coopera. Zbog boljih rezultata u Formuli 2, kao i u utrkama koje nisu bile bodovane za prvenstvo Formule 1, Brabham se 1956. odlučio trajno preseliti u Veliku Britaniju. Kao tehnički mag, Australac je shvatio da je potrebno konstruirati bolid kojem će motor biti u stražnjem dijelu, za razliku od tada uvriježenog mišljenja da je bolje da se motor nalazi ispred vozača. Na prve službene bodove Brabham je trebao čekati sve do 1958. i Velike nagrade Monaka, koju je završio na četvrtom mjestu. Iduće dvije godine, i dalje u bolidu Coopera, Australac je ipak došao na svoje, pa je tako 1959. Jack osvojio svoju prvu titulu prvaka Formule 1, na tom putu osvojivši dvije utrke, dok je godinu nakon u dominantnom stilu, s pet osvojenih utrka zaredom uzeo i drugu titulu prvaka. U tim uspjesima Brabhamu je pomoglo i izvrsno tehničko znanje, koje je iskoristio za revolucionarne postavke bolida, čime je dobio prednost nad ostalim vozačima.

Cooper je 1961. izbacio slabiji bolid, pa je Brabham sezonu završio na razočaravajućem 11. mjestu, što ga je nagnalo da osnuje svoju momčad, koju je nazvao po sebi. Upravo u to vrijeme, po novim pravilima su uvedeni motori zapremnine od 1,5 litre, a što Jacku nikako nije odgovaralo, pa je do 1966. imao lošije rezultate od onih na koje je bio naviknut, ubilježivši tek četiri postolja. Lošoj pouzdanosti bolida kumovala je i Brabhamova nevoljkost da uloži veća sredstva u momčad. Prije 1966., Brabham je počeo razmišljati da se umirovi, međutim prvi vozač momčadi, Dan Gurney, pokrenuo je svoju momčad i Jack je bio prisiljen nastavi voziti. To se pokazalo kao sreća u nesreći, jer je došlo do nove promjene pravila i povećana je zapremnina motora na 3 litre.

Dok su sve momčadi imale motore s 12 cilindara, Brabham je po tko zna koji put iskoristio svoje tehničko znanje i u suradnji s australskom tvrtkom Repco sastavio je u to doba revolucionarni motor s 8 cilindara. Iako je motor bio slabiji od pogonskih jedinica ostalih momčadi, bio je lakši i pouzdaniji, te je zahvaljujući tim okolnostima Jack uzeo svoj treći i posljednji naslov prvaka, usput izvevši i zanimljiv skeč. Iziritiran novinarskim navodima o njegovoj starosti, Brabham je prije utrke na Velikoj nagradi Nizozemske na grid došao noseći lažnu brad u i šepajući uz pomoć štapa. Da stvar bude bolja, Australac je navedenu utrku i osvojio. U toj sezoni Brabham je postao i jedini vozač u povijesti Formule 1 koji je osvojio prvenstvo u bolidu koji je imao njegovo ime.

Jack Brabham na VN Nizozemske 1966. (Foto: Eric Koch, izvor: Wikipedia)

Iduću sezonu Brabham je ponovno uzeo naslov, ali ovaj put momčad, a ne sam Jack. Naime, Jack je završio sezonu drugi iza momčadskog kolege Dennyja Hulmea. Kao razlog neosvajanja naslova najčešće se spominje okolnost da je Australac htio čim prije isprobavati nove dijelove bolida, a što je rezultirao većom nepouzdanošću u odnosu na Hulmeov bolid. 1968. i 1969. Brabhamov bolid nije bio konkurentan te je Australac uspio dohvatiti samo dva postolja. 1969. prilikom testiranja, Jack je doživio nesreću u kojoj je teško ozlijedio obje noge, te je obećao ženi da će se nakon sezone umiroviti. Ali u Formuli 1 ništa nije toliko jednostavno kao što se čini, pa je Brabham, ne mogavši naći vozača top klase nakon odlaska Jochena Rindta u Lotus, odlučio sudjelovati i u sljedećoj sezoni. Iako je uspio pobijediti na Velikoj nagradi Južnoafričke Republike, Jack je sezonu završio na petom mjestu, pa je konačno odlučio završiti svoju veliku karijeru. U karijeri je Brabham ostvario 14 pobjeda, 31 plasman na postolje i osvojio je tri naslova prvaka. Ostat će upamćen kao jedan od najboljih vozača ranije ere Formule 1.

Nakon Jackovog umirovljenja, momčad je nastavila nositi njegovo ime, iako je Brabham prodao svoj udio 1969. Pod vodstvom Bernieja Ecclestonea, momčad je ostala konkurentna do sredine osamdesetih, iako više nikad nisu osvojili naslov konstruktorskog prvaka, ali je barem Nelson Piquet uzeo dva vozačka naslova, 1981. i 1983. Momčad je nastavila biti sudionik Formule 1 do 1992., kad je konačno ugašena. Što se tiče samog Jacka Brabhama, on je i u mirovini nastavio aktivno sudjelovati u svijetu motosporta. Nastupao je na raznim ceremonijalnim događanjima sve do 2004. Iz tog vremena ostaje zapamćena i nesreća koju je doživio na Goodwood Revival festivalu 2000. sa 74 godine, zbog koje je morao i prenoćiti u bolnici, ali trkaći duh je bio prejak da trajno odustane od utrkivanja, barem do 2004., kad je bio prisiljen odustati zbog zdravstvenih razloga. Jack Brabham je preminuo 19. svibnja 2014. u dobi od 88 godina, ali njegov utisak u svijetu Formule 1 će ostati u trajnom sjećanju.

ALAN JONES

Nakon Brabhamovog umirovljenja, prva polovica sedamdesetih godina prošla je u znaku nekoliko manje kvalitetnih australskih vozača, od kojih je najdublji trag ostavio Tim Schenken, koji je u karijeri osvojio 7 bodova u 34 nastupa. Iduća australska uzdanica na scenu je stupila 1975. godine, a to je bio Alan Jones.

Rođen u Melbourneu 2. studenog 1946., Jones je od malih nogu htio poći stopama svog oca, vozača utrka Stana Jonesa. Iako je ostvarivao solidne uspjehe u mlađim kategorijama, Alanovu karijeru je nakratko zaustavila recesija koja je teško pogodila australsku ekonomiju i radi koje je Jonesov otac bio prisiljen ugasiti svoju tvrtku. Mladog Jonesa to ipak nije pokolebalo, pa je tako 1970. otišao u Englesku s 50 funti u džepu, a kako bi ostvario snove o karijeri u utrkama.

Iz navedenog se već vidjela čelična volja pomoću koje je Alan ostvario kasnije uspjehe, ali da bi došao do toga trebalo je proći još puno vremena. Korak po korak, Jones je uspio osigurati mjesto u Formuli 3, ali je i dalje muku mučio s financijama. Težak udarac je doživio kad mu je 1973. od srčanog udara umro otac. Ipak, Australac se uspio izdići iznad problema pa je tako 1974. u Formula Atlantic seriji u jednom trenutku bio toliko brz da je držao ritam s bolidima Formule 1 tijekom utrke u Brands Hatchu. Zahvaljujući takvim predstavama, šef Jonesove momčadi, Harry Stiller, 1975. je otkupio Heskethov bolid i omogućio Alanu da uđe u svijet Formule 1.

Alan Jones (Foto: NL-HaNA, izvor: Wikipedia)

Suradnja sa Stillerom nije dugo trajala, pa je nakon četiri utrke Jones ostao bez mjesta na gridu. Ipak, u tom kratkom vremenu uspio je impresionirati Grahama Hilla, koji mu je ponudio mjesto u svojoj momčadi Embassy Racing kao zamjenu za ozlijeđenog Rolfa Stommelena. Ostale četiri utrke u Hillovoj momčadi su prošle bolje za Jonesa pa je završio peti na Velikoj nagradi Njemačke održanoj u Nürburgringu. Za 1976. Alan je osigurao stalno mjesto na gridu, vozeći za momčad bivšeg svjetskog prvaka Johna Surteesa, ali odnosi između njih dvojice nikad nisu bili dovoljno dobri da bi suradnja urodila nekim vrhunskim rezultatima. Najbolji rezultat iz te sezone je bilo Jonesovo četvrto mjesto na Velikoj nagradi Japana. Ta sezona će za Australca ipak ostati upamćena po tome što je bio prisiljen voziti bolid koji je sponzorirao Durex, a radi kojeg BBC nije prenosio utrke tijekom sezone.

Sezonu 1977. Jones je dočekao bez osiguranog mjesta, ali sudbina je ponovno umiješala svoje prste. Na Velikoj nagradi Južnoafričke Republike poginuo je talentirani Tom Pryce te je momčad Shadow ostala bez vozača, a mjesto je ponuđeno Jonesu. Australac je objeručke prihvatio priliku i ostvario prvu pobjedu u Austriji, nakon što je startao s 14. mjesta. Dobri rezultati u Shadowu, temeljem kojih je Jones stekao status u paddocku, privukli su pažnju ostalih momčadi, točnije Williamsa i Ferrarija. Iako je legendarni Enzo Ferrari Jonesu već ponudio odgovor, ponuda je u zadnji tren povučena zato što se Enzo predomislio i mjesto u momčadi iz Maranella ponudio Kanađaninu Gillesu Villeneuveu. Srećom po Australca, Frank Williams se nije predomislio pa je tako Jones završio u njegovoj momčadi.

Nakon prve sezone u kojoj je uzeo jedno postolje, 1979. Jones počinje svoj strelovit uspon, a s njim i Williams. Momčad Franka Williamsa uzima prvi pole position i prvu pobjedu, a prvi pole je ostvario baš Australac. Nakon slabijeg ulaska u sezonu, u posljednjih šest utrka, Alan je izdominirao i osvojio četiri utrke, davši time nagovještaj što će se dogoditi sljedeće sezone. Te sljedeće sezone, Jones je osvojio pet utrka i u kombinaciji s odličnim nastupima u drugim utrkama, uspio je osvojiti naslov prvaka Formule 1, postavši prvi Australac kojem je to uspjelo nakon Jacka Brabhama. Ostatak grida bio je impresioniran stavom hrabrog Jonesa, koji je bio poznat po tome da ga ništa nije moglo spriječiti u utrkivanju. Po nekim navodima, jednu od utrka koju je završio na postolju, Australac je odvozio sa slomljenim prstom, kojeg je slomio u tučnjavi protiv četvorice napadača u Londonu.

Williamsov bolid u kojem je Jones osvojio naslov (Foto: Wikipedia)

Iduća sezona je počela još bolje za Alana, ali loš odnos s momčadskim kolegom Carlosom Reutemannom koštao je Jonesa drugog naslova. Iako je Williams imao najbolji bolid, problemi unutar momčadi, kao i pouzdanost bolida, doveli su do većeg gubitka bodova, a što je na najbolji način iskoristio Nelson Piquet, ironično u Brabhamovu bolidu. Nakon razočaravajućeg završetka sezone, Jones je obznanio svoje umirovljenje i odlučio se preseliti natrag u Australiju kako bi se bavio farmerstvom. Ipak, mirovina nije dugo trajala i Jones se vratio na grid 1983. Nažalost, u tom zadnjem razdoblju karijere, Alan nije uspio ostvariti značajnije rezultate u bolidima Arrowsa i Haasa (ne današnjeg Haasa) pa je 1986. konačno napustio svijet Formule 1. U karijeri je Jones ostvario 12 pobjeda, 24 plasmana na postolje i osvojio je jedan naslova prvaka, te će ostati upamćen kao vozač koji je pomogao Williamsu da se vine do zvijezda.

Nakon karijere u Formuli 1, Jones je nastupao u raznim drugim serijama te je počeo karijeru kao komentator sportskih utrka. U poznijoj dobi, Alan je također postao i sudac na utrkama Formule 1, pa je tako sudio i na Velikoj nagradi Indije 2011., gdje je Sebastian Vettel osvojio drugi naslov prvaka. Australac je također poznat i po svojim kontroverznim stavovima i direktnosti, a što ga je dovelo do problema među medijima, gdje trenutno nije među najomiljenijim osobama. Ipak, Jonesu se treba priznati da je obogatio povijest Formule 1 svojom iznimno zanimljivom karijerom, kao i svojim beskompromisnim stavom.

MARK WEBBER

Devedesete su donijele novu sušu u pogledu sudjelovanja australskih vozača u Formuli 1. Nastupi dvojice sinova Jacka Brabhama, Garyja i Davida, nisu donijeli nijedan bod na ukupan konto australskih vozača. Nova australska zvijezda Formule 1 stigla je na grid tek 2002. u obliku Marka Webbera, koji je već u prvoj utrci oduševio sve pratitelje osvojivši peto mjesto na domaćem terenu u Australiji, i to ni manje ni više nego u Minardiju.

Mark Webber rođen je 27. kolovoza 1976. u blizini Canberre. U mladosti se bavio raznim sportovima, kao što je ragbi i plivanje. S 13 godina je mladi Mark ipak odabrao karting kao sport kojim bi se htio baviti i tu je krenula jedna vrlo interesantna karijera. Odlični rezultati u mlađim kategorijama osigurali su Webberu sponzorstvo od strane očevog prijatelja, te je 1997. nastavio karijeru u Velikoj Britaniji, Uslijedili su daljnji uspjesi, temeljem kojih je Webber ušao u svijet Formule 1. Testirao je bolid Arrowsa 1999., a 2001. je postao testni vozač za Benetton, pod paskom Flavija Briatorea.

Mark Webber

Australac 2002. potpisuje ugovor za Minardi, kojim mu je bilo osigurano mjesto na prve tri utrke u sezoni, ali odmah dolazi do problema. Naime, Mark je zbog visine jedva stao u bolid, koji je osim toga bio i nekonkurentan u odnosu na ostale momčadi. Webber, poznat po upornosti, nadvladao je te probleme i osvojio senzacionalno peto mjesto u prvoj utrci sezone održanoj u Melbourneu. Ipak, mora se reći da mu je u tome pomoglo pregršt odustajanja konkurencije. Nakon te utrke, šef momčadi Paul Stoddart ga je ekspresno potpisao za ostatak sezone. Nakon završetka sezone, Webber je uspio osigurati transfer u malo konkurentniju momčad, Jaguar. 2003. sezonu Mark je odradio u najboljem mogućem svjetlu, završivši na izvrsnom desetom mjestu, bez obzira na slabiji bolid. Ta sezona mu je donijela i Autosportovu nagradu za vozača godine, u konkurenciji Michaela Schumachera, Kimija Raikkonena i Juana Pabla Montoye.

Iduća godina je bila nešto lošija za Australca, ali je ipak uspio osigurati transfer u Williams za 2005. sezonu. Ako su i postojale nade da bi Webber mogao ponoviti uspjeh koji je njegov sunarodnjak Jones ostvario u momčadi Franka Williamsa, brzo je postalo jasno da engleska momčad više nije konkurentna. Da stvar bude gora, Markovu sezonu su obilježile i ozljede u pogledu slomljenog rebra za vrijeme predsezonskog testiranja, kao i opekotine zadobivene za vrijeme utrke u Francuskoj zbog kvara u elektronici. Ipak, Webber je u poretku vozača završio ispred iskusnijeg momčadskog kolege Nicka Heidfelda, kao i njegove zamjene Antonija Pizzonije. 2006. sezonu je obilježilo zahlađenje odnosa između Australca i šefova momčadi, kao i nekonkurentan bolid zbog raskida ugovora s BMW-om. Zbog slabijih Cosworthovih motora, Webberove performanse su bile lošije i sezonu, kao i svoju avanturu s Williamsom, je završio na 14. mjestu.

Mark Webber Williams F1 BMW FW27

Webber 2007. radi najbolji potez karijere i uz Briatoreovu pomoć prelazi u Red Bull. Austrijska momčad je naslijedila bivšu Australčevu momčad, Jaguar, tako da su bili svjesni da dovode kvalitetnog vozača i to se ubrzo pokazalo točnim. U suradnji s Helmutom Markom, Adrianom Neweyjem i Christianom Hornerom, Webber je uspio preuzeti ulogu glavnog vozača momčadi ispred Davida Coultharda i osvojiti treće mjesto na Velikoj nagradi Europe. 2008. sezona je poslužila kao priprema za nova pravila jer su u Red Bullu bili svjesni da će s Neweyjem na čelu razvoja, novi bolid u 2009. zasigurno biti u konkurenciji za naslov. Navedeno se pokazalo točnim.

Te 2009. u Red Bull stiže Webberov budući najveći rival, a ironično i momčadski kolega, Sebastian Vettel. Zahvaljujući odličnom bolidu i ukomponiranom dvostrukom difuzoru, Webber je konačno uspio doći do pobjede i to na Velikoj nagradi Njemačke, iako je već u prvom krugu morao odslužiti kaznu zbog sudara s Rubensom Barrichellom. Tijekom sezone Mark je koketirao i s mogućnošću osvajanja naslova prvaka, međutim morao se zadovoljiti četvrtim mjestom u prvenstvu, iako je uspio osvojiti utrku u Brazilu.

Webber je 2010. bio najbliže naslovu. Kroz sezonu je Australac ostvario četiri pobjede. Mark je čak i vodio u ukupnom poretku u jednom trenutku te je završnu utrku u Brazilu dočekao na drugom mjestu poretka, iza Fernanda Alonsa, ali ispred Vettela. Nažalost po Webbera, utrku je završio tek na osmom mjestu i sezonu zaključio kao treći u poretku vozača. Tijekom sezone je zbog raznih incidenata došlo do zahlađenja odnosa između njega i Vettela, a što će dosta utjecati na daljnji tijek Markove karijere.

Zadnje tri sezone u Webberovoj karijeri su obilježene padom kvalitete njegovih predstava. Naime, Mark se nikako nije mogao priviknuti na nove Pirellijeve gume, za razliku od Vettela, te je ubrzo izgubio korak s dominantnim Nijemcem. Dok je 2010. ostvario četiri pobjede, u zadnje tri sezone karijere, Mark je uspio upisati tek tri pobjede u iznimno dominantnom bolidu. Webberu je teško palo to što ga, po njegovom mišljenju, momčad nije podržavala kao Vettela, te je 2013. odlučio završiti svoju bogatu karijeru. Webber je tijekom karijere osvojio devet utrka te uzeo 42 postolja, što ga svrstava među najuspješnije vozače koji su vozili za Red Bull.

Mark Webber u bolidu Red Bulla

Nakon odlaska iz Formule 1, Australac je do 2016. vozio za Porsche u utrkama izdržljivost te se 2017. u potpunosti oprostio od aktivnog bavljenja utrkivanjem. Danas Webbera možemo vidjeti na komentatorskoj poziciji, a također se bavi novinarstvom te je savjetnik novoj mladoj australskoj zvijezdi, Oscaru Piastriju. Za kraj poglavlja o Webberu, vrijedi napomenuti da je pala i pomirba s Vettelom, tako da se može reći da je Mark u potpunosti zatvorio poglavlje loših uspomena iz Formule 1.

DANIEL RICCIARDO

Jednog Australca u Red Bullu zamijenio je drugi. Nakon dobrih predstava u Red Bullovoj juniorskoj momčadi, Toro Rossu, Helmut Marko i Christian Horner su 2014. odlučili da je došlo vrijeme da Daniel Ricciardo dobije priliku pokazati svoje sposobnosti na najvišoj mogućoj razini i može se reći da je Daniel opravdao očekivanja.

Priča o Ricciardu počinje 1. srpnja 1989. u Perthu, gradu na zapadu Australije. Rođen u talijansko-australskoj obitelj, mali Daniel je već od devete godine počeo razvijati svoje vještine, prvo u kartingu, a onda u nižim formulama. Nakon godina kaljenja, 2009. Ricciardo dobiva priliku testirati Red Bullov bolid i tako počinje njegova avantura u Formuli 1.

Dobre predstave na testiranju su Australcu osigurale mjesto rezervnog vozača u Toro Rossu za 2011. sezonu. Usred sezone, Ricciardo je uspio osigurati mjesto u Hispania Racing Teamu kao zamjena za Indijca Naraina Karthikeyana. Iako nije uspio upisati bodove, Daniel je uvjerio šefove Red Bulla da zaslužuje mjesto u Toro Rossu pa je tako 2012. sezonu prešao u talijansku momčad. Bolid momčadi iz Faenze također nije bio previše konkurentan, ali je Ricciardo u dvoje sezone pokazao bolji dojam od momčadskog kolege Jean-Érica Vergnea i time si osigurao transfer u austrijsku momčad, gdje je ostalo upražnjeno mjesto nakon umirovljenja Marka Webbera.

Daniel Ricciardo, Toro Rosso

Daniel sezonu 2014. odrađuje na najbolji način i upisuje tri pobjede, od čega je prva bila na Velikoj nagradi Kanade, gdje je na najbolji način iskoristio probleme koji su zadesili Mercedes. Momčadski kolega, četverostruki svjetski prvak Vettel u sezoni nije upisao nijednu pobjedu pa je samim time pothvat Australca još veći. Nakon odlaska Vettela u Ferrari, Ricciardo je preuzeo ulogu prvog vozača momčadi, a novi momčadski kolega mu je bio Rus Daniil Kvjat. Iako je Daniel na kraju sezone završio iza Rusa, bilo je očito da to nije pravi omjer snaga jer je Australac imao velike probleme s pouzdanošću bolida.

Ricciardu se 2016. nakon četvrte utrke pridružuje budući dvostruki svjetski prvak, Max Verstappen, s kojim je kroz sljedeće tri sezone imao iznimno dinamičan odnos. Iako su nekoliko puta imali sukobe na stazi, vlada mišljenje da je Ricciardo od svih Maxovih momčadskih kolega bio najkonkurentniji, a to dokazuju 2016. i 2017. sezona, u kojima je Daniel sveukupno završio ispred mladog Nizozemca. Daljnji napredak Verstappena, kao i sve veća nepouzdanost bolida, doveli su do toga da je na kraju 2018. Ricciardo napustio Red Bull i karijeru nastavio u Renaultu.

Daniel Ricciardo, Renault F1 Team RS20

Sljedeće dvije sezone Daniel je proveo u francuskoj momčadi, gdje je impresionirao predstavama, pogotovo u 2020., koju je završio na petom mjestu poretka vozača, usput upisavši dva plasmana na postolje. Iako se očekivalo da će ostati u Renaultu, Ricciardo je sve iznenadio i odlučio potpisati za McLaren. Nažalost po Daniela, epizoda u britanskoj momčadi nije završila nimalo dobro po njega te je na kraju 2022. sporazumno raskinuo ugovor i ostao bez mjesta na gridu. Jedina stvar koja će Australcu ostati u dobrom sjećanju je pobjeda na Velikoj nagradi Italije 2021. Ricciardo trenutno obnaša ulogu trećeg vozača Red Bulla te ostaje za vidjeti hoće li se ikad vratiti na grid u ulozi vozača neke od momčadi.

OSCAR PIASTRI

Posljednji u nizu australskih vozača, a možda i najtalentiraniji je mladi Oscar Piastri. Piastri se od ove sezone nalazi u McLarenu, nakon što je uspio otići iz Alpinea, iako su tu odluku popratile kontroverze. Oscar je jedan od rijetkih vozača koji je kao rookie uzeo naslove i u Formuli 3 i u Formuli 2, tako da su očekivanja od njegove karijere poprilična.

Piastri je rođen 6. travnja 2001. u Melbourneu te je svoju karijeru u motosportovima počeo već s pet godina. Nakon kaljenja u nižim serijama, Oscar je 2020. godinu odradio u Formuli 3, osvojivši naslov s tri boda prednosti ispred još jednog wunderkinda, Francuza Théa Pourchairea. Iduću godinu je Piastri proveo u Formuli 2, gdje je izdominirao konkurenciju i uzeo naslov s ogromnih 60 bodova prednosti ispred najbližeg konkurenta, Rusa Roberta Shwartzmana. U obje sezone Piastri je nastupao za Prema Racing kao junior Alpinea.

Oscar Piastri, McLaren

Kao što smo već spomenuli, Piastri je raskinuo odnos s Alpineom sredinom prošle sezone te je potpisao višegodišnji ugovor s McLarenom. Iako ove godine bolid momčadi iz Wokinga ne izgleda konkurentno, Piastri je već u drugoj utrci sezone, održanoj u Saudijskoj Arabiji, dokazao da se radi o velikom talentu, kad je u kvalifikacijama zauzeo osmo mjesto, ali je nažalost utrku završio na 15. mjestu nakon kontakta s ironično, Alpineovim Pierreom Gaslyjem. Sudeći po prvim dojmovima, za očekivati je da će Piastri nastaviti tradiciju kvalitetnih australskih vozača na gridu. Priliku za pokazati svoje sposobnosti ima već sljedeću nedjelju, kad je na rasporedu utrka u njegovom rodnom gradu.

Objava I come from a land down under pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: Marijan Presečki