Proizvođač automobila Cooper (The Cooper Car Company) nastala je kao proizvod neizmjernog entuzijazma mladog Johna Coopera i njegovog školskog prijatelja Erica Brandona. U poslijeratnoj Engleskoj, koja je u to vrijeme bila prilično tmurna i sumorna, njih dvojica su se jednostavno željeli utrkivati.
Na odmet im nije išla ni činjenica što je Johnov otac Charles prošao naukovanje za mehaničara u automobilizmu, a održavao je i bolide Brooklandovog vozača Gingera Hamiltona. Uz to im je dobro došla Charlesova vrlo pristojno izgrađena mehaničarska radnja sa sjedištem u ulici Holyfield Road u Surreyju. Upravo u toj radionici nastala je tvrtka Cooper Car Company 1947. godine s namjerom da proizvodi trkaće automobile.
Charlie Cooper bio je vrlo tvrdoglav biznismen, ali je dijelio sinovljevo zanimanje za nešto što se u to doba nazivalo utkivanjem za siromahe, utrkivanje u samostalno izrađenim jednosjedima s otvorenim kokpitom koje su pogonili motori od 500 kubičnih centimetara. Charlie Cooper je podržao sina i njegovog prijatelja Erica u pokušaju da od dva prednja dijela Fiata Topolina s otpada naprave nešto iskoristivo. Nova izvedba koju će Cooperi dizajnirati imat će potpuno neovisan prednji i stražnji ovjes, a jednocilindrični motor motocikla sa zračnim hlađenjem smješten je iza vozačevog sjedala. Elegantna šasija izrađena je tako da se može smjestiti spremnik za gorivo, sjedalo i vozač, et voila, nastao je Cooper.
#OnThisDay in ’67, at Kyalami, Pedro Rodríguez won an #F1 GP for the first time, driving this Cooper T81; it was the first time Kyalami had been used for a #SouthAfricanGP, & it was the Cooper team’s 16th & final F1 GP win.(1/2) pic.twitter.com/RmB4CZgtwS
— Matt Bishop
(@TheBishF1) January 2, 2022
Isprva su izrađena dva takva bolida, jedan za Johna i jedan za Erica. John i Eric su se zapravo pokazali kao vrlo talentirani mladi vozači, a njihovi bolidi kao ponajbolji u svojoj klasi. Sve više zainteresiranih klijenata kucalo je navrata tek osnovane tvrtke Cooper i već je dvanaest „Mark 2“ Coopera bilo spremno za isporuku. 1950. godine FIA je utrkivanje za siromahe prepoznala i usvojila kao kategoriju, nastala je Formula 3 i od samog početka zvaničnog utrkivanja Cooper je postavio visoke standarde. Jedan od prvih kupaca Cooperovih bolida bili su Stirling Moss i Peter Collins. U periodu od 1951. do 1954. godine u vrijeme vrhunca 500cc bolida u Formuli 1, Cooperi su pobijedili na 64 od 78 utrka. Krivci za ovakav uspjeh bili su otac i sin Cooper i ekscentrični dizajner Owen Maddock, koji se Cooperima pridružio 1948. godine. John je uglavnom imao originalne ideje koje je Maddock sprovodio u stvarnost.
FIA je 1957. godine 1500cc Formulu 2 proširila na međunarodnu razinu, Cooper je svoj sportski automobil preradio, otvorio šasiju tako da se vide kotači, sredio lagano i elegantno aluminijsko tijelo jednosjeda i kombinacija Cooper-Climax imala je spreman vodom hlađen bolid Formule 2. Za upravljačem ovog bolida bili Roy Salvadori i njegov novi momčadski kolega, Australac Jack Brabham. Uz Mossa, Brucea McLarena i druge F2 Cooperi su bili dominantna sila u Formuli 2.
U povijest Formule 1 upisali su od samog početka, već u drugoj utrci Svjetskog prvenstva kad je Henry Schnell nastupio na Velikoj nagradi Monaka u jednom od Cooperovih bolida. Narednih godina su se sporadično pojavljivali u Formuli 1 u rukama samostalnih vozača privatnika koji su uglavnom vozili njihove bolide iz Formule 2. Jedan takav bolid Mike Hawthorn je dovezao do trećeg mjesta na VN Velike Britanije 1952. godine na stazi Silverstone. Isprva Cooperi nisu bili ozbiljno zagrijani za Formulu 1. Ono što je nedostajalo bio je Jack Brabham. Brabham je radio na preinakama bolida kako bi ga pripremili za VN Velike Britanije 1955. godine, trebalo je povećati obujam motora i postati konkurentan i u Formuli 1. Privatnik Rob Walker se ponudio da financira taj projekt, Brabham je zamalo osvojio treće mjesto na utrci za VN Monaka 1957. godine i već su se nazirali uspjesi male britanske kompanije koja je odlučila ukrstiti rogove s velikanima poput Ferrarija, Porschea i Maseratija.
A shock 2nd was local privateer John Love, in this Cooper T79 powered by a Climax straight-4, a pale shadow of the Maserati V12 in Pedro Rodríguez’s winning Cooper T81. Indeed, Love could & should have won but for an unscheduled splash ’n’ dash fuel stop 7 laps from the end.(2/2) pic.twitter.com/14vEyd04pB
— Matt Bishop
Kao konstruktor, Cooper je pokrio svijet Formule 1 kad je 1959. godine Jack Brabham u bolidu Cooper T51 osvojio naslov svjetskog prvaka. Brabhamu je to pošlo za rukom i godinu kasnije, obranivši naslov s pobjedom na čak pet utrka sezone. Uspjesi u Formuli 1 su se nizali, a Cooperi su otišli i do daleke Amerike na utrku na stazi Indianapolis. U to vrijeme su svi američki bolidi bili krupniji i imali su motor ispred vozača, pa su se tako smijali malenim Cooperima s motorom na stražnjem kraju. Iako nisu uspjeli pobijediti u utrci, pokazali su koliko su napredniji, u godinama koje slijede, bolidi s pogonskom jedinicom na stražnjem kraju će preuzeti primat i u Indy poretku.
- godina donijela je i nova pravila u Formulu 1, a britanske momčadi su se tvrdoglavo držale starih navika, pa su polako ostajale iza lakše prilagodljivog Ferrarija. U ovom periodu su se rodile nove „garažne“ momčadi, kad je Colin Chapman svojim Lotusom pomalo imitirao Coopere. Cooper se mučio s nepouzdanošću, a već 1961. godine Chapmanov dizajn se pokazao boljim trkaćim automobilom. Brabham i McLaren su se patili, Cooper je izgubio zalet. McLaren je još jednom donio Cooperu pobjedničko postolje 1962. godine, a Brabham koji je od početka Coopera u Formuli 1 bio dio momčadi, osnovao je svoju momčad.
Stvari su se lagano kretale nizbrdo za momčad Cooper, a sve je skoro pa stalo kad je Charlie Cooper iznenada preminuo 1964. godine. Godinu ranije John Cooper je pretrpio ozbiljne ozljede u nesreći koju je doživio u svom Mini Cooper automobilu. Nakon očeve smrti John je prodao Cooper Formula 1 momčad Chipseta Motor grupaciji. Još nekoliko godina su se vrtjeli u Formuli 1 osvajajući sporadične podije, ali bez ponavljanja ranijih uspjeha. Cooper je polako počeo blijediti. Na kraju 1968. godine tvornička momčad se konačno raspada kad je zabilježen posljednji nastup privatnog Coopera na utrci Svjetskog prvenstva Formule 1.
.
Formula 1 drivers posing for a photography at the German Grand Prix in 1961.
From left to right:
Jim Clark, John Cooper, Innes Ireland, Jack Brabham, Stirling Moss, Graham Hill, Joakim Bonnier, Bruce McLaren and Dan Gurney.—
… Osim trkaćih automobila, John Cooper je svijetu poklonio još jedan specifičan automobil koji je i danas omiljen među mnogima. Minija je John zamislio kao mali obiteljski automobil koji može biti uspješan i na trkama. Johnov prijatelj Alec Issigonis je osmislio automobil i 1961. godine je rođen Mini Cooper. Od 2001. godine proizvodi se BMW Mini s modelima Cooper i Cooper S.
Iako već godinama nisu dio Formule 1, momčad Cooper se uvijek treba spominjati s poštovanjem. Obitelj Cooper i suradnici su Formuli 1 dali mnogo, donijeli su revolucionarne ideje i promjene, a s nekima se ipak nisu mogli nositi. Sve u svemu, statistika je jasna. Cooperi su sudjelovali na 129 utrka Svjetskog prvenstva Formule 1 tijekom devet godina, pobijedivši devet puta. U povijest su se upisali kao svjetski prvaci, vozački i konstruktorski. Čast kakvu im nikad nitko neće moći oduzeti.
Objava Izumrli velikani Formule 1 – istaknute momčadi iz prošlosti: Cooper pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.
Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: Mia Lesic
