Knjigovozilica – dan prvi

Prošlo je neko vrijeme od kada se družimo moj novi Fiat 500x i ja. Počelo je sasvim veselo jer sam uporno pokušavala negdje ugurati ključ da upalim auto iako su mi lijepo rekli da se auto pali i gasi na gumb. Navika je prokleta stvar. Tako sam naravno, iz navike, ponovo završila s crvenim autom.

O da ne zaboravim nešto o sebi. Ja sam plavuša (najbitnija stvar koje se uvijek sjetite kad pročitate totalnu glupost), knjigovodilica (između ostalog i ovim dragim dečkima iz TV Automagazina) i mama sa brdom obaveza kojoj je auto ponekad nužno zlo.

Možda znate onaj blesavi osjećaj kada dolazite u autosalon po novi auto, nagađate koji je vaš od silnih parkiranih vani i osjećate se kao dijete u dućanu s igračkama. Ili ako ste žena u dućanu s cipelama i odjećom (da znam, odvratan klišej ali što je tu je). Onda vam ga dovezu, otvore i smrdi po novome. Sjednete unutra i samo bi vrištali od sreće. Dragi čovjek vam objašnjava ovaj gumb, onaj gumb, no uskoro shvati da ga uopće ne slušate pa vam gurne pod nos knjigu s uputama i kaže da sve piše unutra. I pusti vas da se cerite od uha do uha, natjera vas da vam spoji telefon na hands-free i pošalje vas u život. Peti put u životu sam išla po novi auto, no nije to osjećaj na koji se možete naviknuti ako ste običan smrtnik. Ovi dečki koji vam sve ovo donose iz tjedna u tjedan već oguglali što sve voze, ali to je njihov gubitak.

Najveća sreća taj dan je svakako bila što je moja kćer, koja tek napikava riječi ispalila „Auto tutu vozi!“ Mamina sreće je bila golema. Onda sam pomislila što bi je moglo natjerati na naku novu riječ, ali perspektiva mi se baš nije svidjela, skup je to sport, ako me razumijete što želim reći.