Knjigovozilica – dan drugi

Umjesto da pričam o divotama vožnje auta, okretajima, brzini i nekim tričavim tehničkim detaljima, imam se potrebu pozabaviti (ne)navikom naših vozača da pale svjetla na autu.

Gotovo sam napravila sudar i bila bih kriva sto posto. Naime vozila sam se nakon šopinga (nabava špeceraja, da sad ne pomislite nešto drugo) po garaži jednog zagrebačkog šoping centra koja nije nešto najsjajnije osvijetljena i mislila o sto drugih stvari osim o samoj vožnji. Da znam, to se ne radi, ali jeste li i vi robot? Uglavnom auto koji mi je dolazio s lijeve strane uopće nisam vidjela. On je išao ravno, ja sam skretala desno i skoro je bilo bum, tras, škripanje i lomljenje metala i sve ono ostalo što uz to ide. E sad, ne poričem svoju nesmotrenost i pogrešku, ali auto kojem sam presjekla put je bio neki mali auto (citroen c3 mislim), u bež boji, bez upaljenih svjetla. Tako se prekrasno stopio s polusjenama i prljavom bojom zidova da se pitam da li bih ga zamijetila i da sam bila na 100 posto opreza? Tu je kvaka, zašto je tako teško upaliti svjetla i voziti se s upaljenim svjetlima cijelo vrijeme? Ako ništa drugo, da je imao svjetla, vjerojatno bih barem uočila bljesak krajičkom oka i nagazila kočnicu.

Sigurna sam da ima poveći broj, najčešće i nažalost, muških vozača kojima je navika paljenja svjetla po danu glupa i iritantna, a naslušala sam se i priča o tome kako se na taj način dodatno troši gorivo. Moj odgovor na to je pa neka se troši ako ćemo se bolje međusobno vidjeti. Isto tako shvatite da su garaže najčešće poluosvjetljene i prljave. Još ako, k tome, imate auto neke neutralne boje, sva je prilika da ćete se u jednom trenutku naprosto stopiti s prostorom.

Nemojte reći da vam nisam rekla.