Knjigovozilica dan sedmi

Odlazak na trening

Jedne večeri, tako uobičajene i dosadne, da ništa nije slutilo na katastrofu, oglasio se mobitel s porukom. Pita prijateljica jel bi povezla njezinu djecu na trening. Što ne bi? I tako doklipše dvoje klinaca s torbama, jurcaju po kući, pričaju o stvarima zbog kojih se osjećam staro (ne zato što ih ne mogu shvatiti nego jednostavno nemam vremena još i to pratiti). Dolazi vrijeme za trening, vičem na njih da se spremaju, uzmi stvari, požuri, pazi da ne padneš, kreni, stani, provjeri ponovo stvari. Vi s djecom (više od jednog) znate što pričam, jel da?

Trpam Kćer u stolicu, kopčam je, ostatak ekipe se konačno utrpa u auto. Sin je valjda zaključao kuću. Palim auto (ne pokušavam više nigdje ugurati ključ, sad sam samo paranoična da ga ne zaključam u autu) i nismo prošli ni tri metra. Svi nešto šnjofamo, smrdi na najjače, grize oči, suze cure. „Deca jel netko stal u nekaj?“ pitam ja nadobudno. Čujem simultano „Neeee“. Odozada njih dvojica, Sin i Prijatelj, raspredaju o tome kako sigurno susjed čisti svinjac ili kokošinjac. Zatvaram prozore i vozim. Ali smrdi još gore. Odjednom moja mlada Suvozačica pokunjeno mrmlja „Ja sam stala u govno!“

Želite dalje zamišljati vožnju od 4,5 km? Svi prozori spušteni, smrad i dalje grize oči. Dečki na zadnjem sicu imaju takve usporedbe da to samo dvanaestogodišnji mozak može smisliti. Jedino u sveopćoj gunguli vikanja moja Kćer spokojno sjedi i kljuca. Mora da je bila totalno omamljena.

Srećom auto se pokazuje kao otporna biljka i nakon koje minute luftanja nakon izlaska horde, kao da se baš ništa nije dogodilo. To je vrlo pohvalna osobina za susjedstvo u kojem živim, jer dragi moji, mene znaju ujutro buditi pijetlovi, a nikad ne znaš na kakvu minu ćeš naletjeti.

I kad smo već kod ove teme, znate li što znači LGG na jogurtu? Nemate pojma? Djeca znaju, to vam je kratica za „Lakše gura govno“!