Iako danas u Formuli 1 ima mnogo Italije, nema je među vozačima. Posljednji Talijan koji je branio boje svoje domovine u najbržem cirkusu na svijetu bio je Antonio Giovinazzi, no on nije uspio ostvariti značajnije uspjehe. Kroz povijest Italija je iznjedrila dva svjetska prvaka koja su osvojila ukupno tri naslova i niz vozača koji su pokazivali impresivne vozačke sposobnosti do ukupno 43 pobjede za svoju zemlju. No, osim velikih trkaćih arena na kojim su se vodile, a i danas se vode neke od najljepših borbi u utrkivanju, Italija nam je dala i sinonim za utrkivanje, Ferrari.

Proslava Sainzove pobjede u Australiji (Photo Florent Gooden / DPPI)

Od začetka Svjetskog prvenstva Formule 1 Italiju je predstavljalo 98 vozača, a Giuseppe Nino Farina se u povijest upisao kao prvi ikad svjetski prvak u ovom natjecanju. Osim njega, naslov za Italiju osvojio je i Alberto Ascari, i to dva puta, i tako postao prvi dvostruki šampion u povijesti. Osim u samom začetku ovog natjecanja, Talijani više nisu osvajali naslove, ali su danas u svijetu Formule 1 prisutni u formi velikog Ferrarija, momčadi RB Formula One sa sjedištem u Faenzi, te dvije prekrasne staze, Autodromo Enzo e Dino Ferrari u Imoli i Autodromo Nazionale Monza u Monzi.

Kako ćemo ove godine dva puta svraćati u Italiju, danas ćemo se prisjetiti talijanskih prvaka, a ostale zapažene vozače ćemo ostaviti za idući put. Za Italiju su naslove osvajali već spomenuti Farina i Ascari, obojica za talijanske momčadi. Farina je bio najbolji prve godine osnivanja Svjetskog prvenstva vozeći za momčad Alfa Romeo, a Ascari je svoje dvije uzastopne titule osvojio za Ferrari.

Emilio Giuseppe Nino Farina rođen je u Torinu 1906. godine. Sa samo devet godina počeo je voziti dvocilindrični Temperino, a bio je talentiran i u skijanju, nogometu i atletici. Neki izvori kažu da je kasnije postao doktor političkih znanosti, a negdje se spominje i inženjerstvo, no znanost je pala u drugi plan, kad je pronašao svoju pravu ljubav, automobilizam. Svoj prvi automobil, polovni Alfa Romeo, kupio je dok je još bio na fakultetu, i počeo se prijavljivati na utrke. Želio je biti bolji od svog oca, no u tom pokušaju je doživio udes, povrijedio rame i zadobio niz posjekotina, što je kasnije postao i trend u njegovoj karijeri. Naime, udesi mu uopće nisu biti nepoznanica.

Do osnivanja Formule 1, natjecao se i utrkivao u različitim automobilističkim natjecanjima tog doba, bio je poznat po vozačkom stilu i inteligenciji, ali i prgavoj naravi i nerijetkim svađama s kolegama vozačima na stazi. Nakon Drugog svjetskog rata, vratio se utrkivanju i pobjeđivanju, ali je 1947. radi neslaganja s tadašnjom momčadi Alfa Corse presjedio cijelu godinu. U Alfa Romeo se vratio 1950. godine za inauguralno prvenstvo Formule 1. Prvu ikada utrku za veliku nagradu, održanu pred 150.000 gledatelja na stazi Silverstone, pobijedio je upravo Farina. Time je Farina postao jedan od samo tri vozača koji su pobjeđivali na debitantskom nastupu u Formuli 1. Farina je pobijedio na pola od šest utrka tijekom svoje, a i uopće prve sezone u Formuli 1, što će ostati više od broja pobjeda koje će ostvariti tijekom ostatka svoje karijere.

Naime, Farina je tijekom karijere pobijedio ukupno pet puta. Posljednji put je pobijedio na utrci za VN Njemačke 1953. godine, a 1954. godine postao je najstariji vozač koji se kvalificirao na najbolju startnu poziciju s 47 godina i 79 dana. Tad je usporedno vozio i sportske automobile, gdje je sudjelovao u nizu sudara i pretrpio različite ozljede koje su odredile dalji kurs njegove karijere. Nakon utrke za VN Belgije 1955. godine se odlučio umiroviti zbog bolova, no pokušao je nastupiti i na utrci za VN Italije. Ipak, radi udesa na treningu nije se kvalificirao za utrku. Bio je to njegov oproštaj od Formule 1. Bio je prijavljen za utrke Indy 500 1956. i 1957. godine, no nije startao nijednu od tih utrka. Farina se od Formule 1 oprostio kao jedan od najuspješnijih vozača svog vremena, s naslovom svjetskog prvaka, pet pobjeda, 20 pobjedničkih postolja, pet najboljih startnih pozicija i četiri najbrža kruga. Tragično je život izgubio u udesu na putu za VN Francuske 1966. godine, na utrku koju je samo planirao gledati.

Alberto Ascari prvi je dvostruki prvak u povijesti Formule 1 i jedini Talijan koji je naslove osvajao za Ferrari. Sin Antonija Ascarija, također uspješnog automobiliste, rođen je u Milanu 1918. godine. Pred Albertov sedmi rođendan, otac mu je poginuo na stazi, a unatoč toj tragediji Alberto je zadržao interes za utrkivanjem. Želja za utrkivanjem bila je tolika da je pobjegao iz škole i prodao školske knjige kako bi financirao karijeru u utrkivanju, jer po vlastitim riječima, bila je to njegova jedina strast i bez utrkivanja ne bi mogao živjeti. Automobilizam je bio njegov život. Tijekom Drugog svjetskog rata, obiteljska garaža kojom je tad upravljao Alberto, prenamijenjena je za servisiranje vozila za talijansku vojsku. U tom periodu se kolegom vozačem Luigijem Villoresijem bavio prijevozom, snabdijevajući gorivom vojne baze u Sjevernoj Africi. S obzirom na to da su svojim radom podržavali talijansku vojsku, izbjegli su poziv za službu tijekom rata.

Po završetku rata počeo je s Grand Prix utrkivanjem, rame uz rame s prijateljem i kolegom Villoresijem. Kad su 1946. godine najavljena pravila za Formulu 1, Ascari je bio u odličnoj formi, pobjeđujući u utrkama širom Europe. Najveći uspjeh za dvojicu vozača bio je kad je potpisali za Scuderia Ferrari momčad. Šef momčadi, Enzo Ferrari, koji je bio prijatelj i suvozač Albertovog oca, bio je zainteresiran za njegov talenat i uspjeh.

Ferrari je u Svjetskom prvenstvu Formule 1 debitirao na utrci za VN Monaka 1950. godine, koja je bila druga utrka prve sezone, s Ascarijem, Villoresijem i Raymondom Sommerom za upravljačem svojih bolida. U Monaku, Ascari je postao najmlađi vozač koji je osvojio bodove i popeo se na pobjedničko postolje u Formuli 1 s 31 godinom i 312 dana, završivši na drugom mjestu, s krugom zaostatka za pobjednikom Juan Manuelom Fangiom. Naredne sezone pobijedio je dva puta, a sezonu završio na drugom mjestu. 1952. i 1953. godine okrunjen je naslovom prvaka i postao prvi dvostruki šampion, a radi neslaganja oko novca, napustio je Ferrari. Lancia nije bila spremna na početku sezone i Ascari nije mogao konkurirati dominantnom Fangiu. Ascari nije završio niti jednu utrku te sezone.

Sezona 1955. je za Ascarija počela obećavajuće, jer je Lancia pobjeđivala na neprvenstvenim utrkama u Torinu i Napulju. Ipak, na utrci za VN Argentine u okviru prvenstva, Ascari je odustao. Na VN Monaka, 22. svibnja 1955. godine, Ascari je u trenutku kad je vodio u utrci izletio sa staze, proletio kroz bale sijena koje su služile kao zaštitna ograda i sletio u luku. Iako mu je bolid potonuo, Ascari je iz ove nesreće izašao samo sa slomljenim nosom.

Nekoliko dana kasnije, 26. svibnja 1955. godine, otišao je na Monzu gledati prijatelja Eugenija Castellottija kako testira Ferrarijev 750 Monza sportski automobil. Ascari nije trebao voziti tog dana, ali je odlučio ipak odvesti nekoliko krugova, bez potrebne opreme, s Castellotijevom bijelom kacigom. Iznenada, automobil je proklizao, okrenuo se na prednji dio i prevrnuo dva puta. Ascari je pretrpio niz ozljeda kojim je podlegao nekoliko minuta kasnije. Danas je zavoj na kojem se nesreća dogodila promijenjen u šikanu i nosi naziv Variante Ascari.

Iako do danas Italija ima samo tri naslova svjetskog prvaka Formule 1 koja su joj donijela dva vozača, naslijeđe ove zemlje u ovom sportu je ogromno. Italija Formulu 1 živi kroz staze, momčadi, i velike vozače koji nažalost nisu osvajali naslove, ali će u Formuli 1 živjeti vječno.

Naslovna fotografija: By Unknown author – El Grafico, Public Domain

Objava Hometown Heroes: Italija pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: Mia Lesic