Prije šest godina, 10. ožujka 2017., od svijeta se oprostio, u tom trenutku 83-godišnji, John Surtees. Prvak Formule 1 iz 1964., a prije toga sedmerostruki motociklistički svjetski prvak – četiri puta u klasi 500 ccm, triput u klasi 350 ccm i jednom na 250 ccm. Od 1952. do 1972. trajala je Surteesova vozačka karijera, zbrojeno, motociklistička i automobilistička. Neposredno prije vozačke mirovine osnovao je i trkaću momčad Surtees Racing Organisation koja je nastupila na 119 Velikih nagrada Formule 1, od 1970-78. godine.

Piše: Hrvoje Bučar
Naslovna fotografija: Surtees i Gurney na VN Nizozemske 1964. (Autor: Harry Pot)

Prva F1 pobjeda

Četvrti je kolovoza 1963. Nürburgring, 25. Grosser Preis von Deutschland, šesta utrka od deset prvenstvenih.

Prethodnu, na Silverstoneu, dobio je Jim Clark na Lotus-Climaxu te još više povećao vodstvo u Prvenstvu. Surtees u Ferrariju četvrti je u poretku, iza Richieja Ginthera i Grahama Hilla.

I na njemačku utrku Clark je došao kao favorit, nadmašivši Surteesa u kvalifikacijama za 0,9 sekundi. Poveo je s pole-positiona, a do trećeg kruga već su mnogi odustali.

Već u prvom krugu, Clark uočava probleme s motorom, što na prvo mjesto dovodi Ginthera, a on pak vrlo brzo pada na 5. mjesto zbog problema s mjenjačem. Još uvijek u prvom krugu, Surtees je poveo utrku i borio se protiv pratećeg Clarka. Timski mu kolega Willy Mairesse, na dijelu staze zvanom Flugplatz, izletio je među gledatelje, gdje međutim, čudom, nitko nije stradao. Ipak, bolid je udario i bolničara koji taj sraz nije preživio. Mairesse je u izlijetanju slomio ruku, a još u prvom krugu dogodio se sudar između Lorenza Bandinija i Innesa Irelanda. Obojica su odustala, bez ozljeda.

Nakon što je Hill odustao zbog kvara na mjenjaču, Bruce McLaren je izbio na treće mjesto, ali uskoro je i on doživio tešku nesreću. Prebačen je u bolnicu bez svijesti, s potresom mozga i ozljedama.

Amerikanac Tony Settember izletio je sa staze u petom krugu, bez ozljeda. Nizozemac Carel Godin de Beaufort izgubio je lijevi stražnji kotač u devetom krugu, ali je uspio zadržati bolid na stazi i izvukao se neozlijeđen. Chris Amon se još u prvom krugu zabio u stabla pokraj staze jer je njegovoj Loli otkazao upravljač, a prošao je s lakšim ozljedama.

Na čelu, Clark je prestigao Surteesa, ali Surtees je uspio uzvratiti krug poslije, a potom konstantno povećavati prednost. Na trećem mjestu našao se Ginther koji se također mučio s tehničkim problemima. Odustali su Južnoafrikanac Tony Maggs i Švicarac Jo Siffert, kojem se na kraju ipak piše osvojeno deveto mjesto. Ranije su već odustali Portugalac Mário de Araújo Cabral i Amerikanci Dan Gurney i Tonny Settember pa je samo deset automobila ostalo na stazi.

Do kraja, Surtees je povećavao prednost pred Clarkom i s razmakom 1’17“ nadmoćno pobijedio u utrci. U njegovoj četvrtoj sezoni i 27. utrci domogao se svoje prve F1-pobjede u karijeri i nagovijestio početak uspješnog angažmana u Ferrariju, koji će mu donijeti mu naslov prvaka već sljedeće sezone.

Ferrari je posljednji put prije ovoga osvojio GP s Philom Hillom, u Monzi dvije godine ranije, a Surtees je nakon utrke izjavio da je sa zadovoljstvom pokazao svojoj bivšoj momčadi (BRM) kako se može biti uspješan – aludirajući na jadnu sezonu ’62.

U poretku vozača, Surtees je napredovao na drugo mjesto, 20 bodova iza Clarka (42). Svi vozači s najmanje 6 bodova i dalje su imali teoretske šanse za osvajanje naslova, međutim pobjeda u sljedećoj utrci bila bi dovoljna da Clark vrlo rano osvoji titulu. Slična situacija bila je i u Prvenstvu konstruktora. Ferrari je napredovao na drugo mjesto, 21 bod iza vodećeg Lotusa, kojem je nedostajala samo jedna pobjeda za osvajanje konstruktorskog naslova.

Ovdje, Clarkovo drugo mjesto bilo je i njegovo jedino u cijeloj F1 karijeri. Nakon utrke je izjavio da je Surtees dobro vozio, dok se on sam bez jednog cilindra borio da zadrži bolid u utrci. Ginther je bio treći ispred Nijemca Gerharda Mittera, Amerikanca Jima Halla i Šveđana Joa Bonniera. Jack Brabham je završio sedmi ispred Britanca Trevora Taylora, Sifferta i Francuza Bernarda Collomba.

I sljedeće godine, poslije vrlo lošeg prvog dijela sezone, Surtees je ponovio uspjeh i uzeo VN Njemačke ’64. (ovaj put, ispred Grahama Hilla s prednošću 1’15“). Ta je pobjeda prekinula Clarkov pobjednički niz, ali Surtees nakon polovice sezone nije bio ni među prvom petoricom u poretku.

Ipak, s dva druga mjesta, dvije pobjede i jednim odustajanjem do kraja sezone – John Surtees je osvojio Prvenstvo, s jednim bodom prednosti ispred Grahama Hilla.

Senzacionalni klinac

John Surtees rođen je 11. veljače 1934. u Tatsfieldu, selu u engleskoj pokrajini Surrey.

John Surtees (izvor: Wikipedia)

Obiteljska situacija u startu mu je donijela prednost po pitanju dostupnosti motocikala. Naime, njegov otac Jack Surtees, vlasnik motociklističke trgovine u južnom Londonu, bio je trostruki britanski prvak motocikala-prikoličara. Najstariji od troje djece, John je do svoje 11. godine već imao vlastiti bicikl te ga je podjednako vješto vozio i popravljao. U 16. godini napustio je školu i postao mehaničar-pripravnik u tvornici motocikala Vincent.

Surteesov je prvi uspjeh na trkaćoj stazi prošao pomalo neslavno. Naime, 1948. nastupio je u utrci sa svojim ocem kao suvozačem, kad je imao samo 14 godina, a njihova je pobjeda naknadno poništena nakon što je otkrivena Johnova prava dob.

Tri godine poslije izazvao je senzaciju pred tisućama gledatelja kao 17-godišnji mladac, kad je šampionu Geoffu Dukeu opasno zagorčao dan na ACU International Meetingu u Thruxtonu. Duke je tom prilikom ipak bio najbolji, a Surtees je i sam zagazio na put prema slavi. (Duke je vozio motociklističke Velike nagrade 1950-59.; osvojivši pet naslova prvaka u klasama 350 i 500 ccm i pobijedivši šest puta na utrci Isle of Man Tourist Trophy.)

“Najsvjetliji trenutak moje karijere, onaj koji je sve pokrenuo, doživio sam sa 17 godina. Bila je to moja pobjeda na relativno nevažnoj cestovnoj utrci u Walesu, na Vincentu kojeg sam uglavnom sam napravio. Bio je to prvi put da sam osjetio spoj čovjeka i stroja. Nikada neću zaboraviti vibraciju koju sam osjetio, znajući da sam dio motocikla. Teklo je… Ja sam letio… To je bio dan kada je rođena budućnost.” – izjavio je Surtees desetljećima poslije.

Dvaput zaredom, dvostruki prvak!

Svoje prve nastupe u Svjetskom prvenstvu motocikala Surtees je ostvario na Nortonima, počevši od 1952., ali do 1956. ta je marka upala u financijske poteškoće pa se preselio u moćni i perspektivni talijanski tim MV Agusta.

I doista, u svojoj prvoj sezoni (’56.) s MV Agustom Surtees je osvojio Svjetsko prvenstvo 500 ccm, iako mu je tu pripomogla situacija gdje je FIM (Fédération Internationale de Motocyclisme) suspendirao Dukea iz natjecanja na šest mjeseci, zbog njegove podrške štrajku vozača.

Surtees 1957. nije uspio obraniti svoj naslov, završio je treći u klasi Premier. Ali, ’58. vratio se u velikom stilu, pobijedivši na svakom Grand Prixu od 500 ccm i 350 ccm na kojem se natjecao. Prvi je put postao dvostruki svjetski prvak, a taj je podvig ponovio i sljedeće sezone kad je moćna MV Agusta maksimalno došla do izražaja. Taj niz uspjeha donio mu je golemu popularnost u Italiji i nadimak Figlio del vento (“Sin vjetra”).

Premda bi povremeno bilježio i poraze, u svojoj posljednjoj sezoni Svjetskog prvenstva (’60.), potvrdio je obje krune, čime je ostvario šest naslova u tri godine. Nadalje, te je sezone postao i prvi vozač u povijesti koji je osvojio utrku Isle of Man TT Senior tri godine zaredom, prije odlaska u Formulu 1.

1959., sada već slavnog motociklističkog asa zapazili su nezajažljivi automobilistički menadžeri i lovci na talente; pozvan je na probne vožnje. U svojoj prvoj utrci jednosjeda, u Goodwoodu (sudjelovao i Ken Tyrrell), u F3 Cooperu, završio je tijesno drugi, iza Jima Clarka – tada obećavajućeg mladića u Lotusu – čiji ga je šef Colin Chapman odmah angažirao za 1960-tu. Prvi nastup, u Monte Carlu, nije završio. Odustao je na četvrtini utrke, zbog kvara na mjenjaču. U srpnju, na britanskom GP-u, svojoj drugoj utrci u životu, bio je drugoplasirani, 49,6 sekundi iza Jacka Brabhama.

U kolovozu, na GP Portugala, osvojio je svoj prvi pole-position i postigao najbrži krug, ali zbog nevolja s hladnjakom, odustao je na 2/3 utrke. Na posljednji GP sezone, onaj američki, u Riversideu (Kalifornija), kvalificirao se kao šesti, ali je zbog vozačkog incidenta odustao već u trećem krugu.

Ti rezultati – iako se danas možda ne čine naročito senzacionalnima – odmah su Surteesa učinili vrlo traženim vozačem.

Prelazak u F1

Od 1961. sasvim je prestao je voziti motociklističke utrke te razmotrio nekoliko ponuda iz Formule 1, uključujući i onu koju mu je dao Chapman – da bude partneru Clarku u Lotusu. Umjesto toga, Surtees je odlučio voziti Cooper, a zatim Lolu – međutim, s nijednim od njih nije polučio bogzna kakve rezultate.

Prva utrka ’61. bila je u Monaku. Surtees se kvalificirao kao 12. te odustao 68. krugu zbog kvara na motoru.

Jim Clark, Lotus 25 Coventry Climax – VN Njemačke 1962. (izvor: Wikipedia / autor: Lothar Spurzem)

Od ukupno osam utrka te sezone, na pola njih je odustao, a do kraja osvojio dva peta mjesta, u Belgiji i Njemačkoj. Prvak je postao Phil Hill u Ferrariju, s dvije pobjede, dva druga i dva treća mjesta – samo s jednim bodom više od drugoplasiranog Wolfganga von Tripsa.

Godine 1962. Surtees je nastupao s istim motorom (Climax), ali u drugoj momčadi, Loli. U prvoj utrci sezone, u Zandvoortu, kvalificirao se na prvo mjesto, ali je tijekom utrke odustao.

Do kolovoza i VN Njemačke, nanizao je dva peta, jedno četvrto i dva druga mjesta. Na Nürburgringu se kvalificirao kao četvrti, ali je na kraju bio drugi, samo 2,5 sekunde iza Grahama Hilla. I to mu je bio sav uspjeh te sezone – za konačno četvrto mjesto u Prvenstvu.

U posljednje tri utrke – Italija, SAD i Južnoafrička Republika – Surtees je odustao, svaki put zbog kvara na motoru.

Međutim, njegova nevjerojatna snaga, talent i upornost, držali su ga u središtu pažnje, posebno u Italiji. Od bivše zvijezde MV Aguste sada se očekivalo da predvodi slavnu talijansku momčad Formule 1.

Enzo Ferrari (koji je vodio motociklistički tim u 1930-tima) cijenio je strast i borbeni duh Johna Surteesa, te ga je ’63. angažirao kao svojeg vozača broj jedan.

“Formula 1, sportski automobili… ili bilo što drugo za što bismo se mogli odlučiti. Evo ugovora!” – rekao je Enzo, a Surtees je osjećao čudnu atmosferu u njegovom uredu. Slike Ferrarijevih na dužnosti poredale su se po zidovima. Smrt je bila rutina u automoto utrkama pedesetih i šezdesetih godina, posebno za momčad Ferrarija. Surtees je znao da pridruživanje Ferrariju neće biti samo borba za osvajanje Prvenstva; bit će to borba za opstanak.

Dobio je nadimak ‘Veliki John’ (Big John), a zvali su ga i ‘Neustrašivi John’ (Fearless John) – posebno 1964., nakon što je osvojio još jednu briljantnu pobjedu na zastrašujućem i opasnom Nürburgringu, ispred Grahama Hilla u BRM-u.

Poslije gore opisane prve Surteesove pobjede, sezona ’63. se nastavila. Najprije je već na sljedećoj utrci u Monzi, poslije osvojenog pole-positiona, morao odustati u 16. krugu, zbog kvara na motoru.

U Watkins Glenu u SAD-u, kvalificirao se treći, da bi u 82. krugu (od 110) opet odustao zbog motora. U Mexico Cityju se kvalificirao drugi, ali je zbog nepravilnog starta diskvalificiran.

U posljednju utrku sezone, održanoj u južnoafričkom East Londonu, s vodstvom je došao nedostižni Jim Clark (54 boda), a pratili su ga Ginther (29), Graham Hill (25) i Surtees (22).

Clark je uzeo pole-position, a Surtees se kvalificirao četvrti, iza Brabhama i Gurneya. Na kraju, Clark je upisao pobjedu i potvrdio osvajanje svojeg prvog naslova, s golemom bodovnom prednošću. Surtees je još jednom odustao zbog motora te time zadržao četvrto mjesto u Prvenstvu, iza Ginthera i Hilla. Njih su dvojica naime, osvojila identičan broj bodova i tako podijelila naslov viceprvaka.

Šampionska sezona bez šampionskog niza

Sezona ’64. imala je deset utrka; američku i meksičku izvan Europe… Prva od njih, u svibnju, održavala se u Monaku. Pole-position uzeo je Clark ispred Brabhama, dok je Surtees bio dobar četvrti.

S treće startne pozicije pobijedio je Hill, dok su Brabham i Surtees morali odustati. Drugi je bio Hillov kolega Ginther, koji se probio s osmog startnog mjesta.

U Zandvoortu, dva tjedna poslije, Surtees je s 4. startnog mjesta osvojio drugo mjesto u utrci, iza Clarka. Tako je uhvatio bodovni priključak i optimistično očekivao sljedeću utrku, Spa-Francorchamps.

U Belgiji je, iznenađujuće, pobijedio Clark sa šestog startnog mjesta, dok je Surtees startao peti, ali je već u petom krugu morao odustati.

Uoči sljedeće utrke, francuskog GP-a, Surtees je već zaostajao 15 bodova ispred vodećeg Clarka. Na stazi Rouen-Les-Essarts Clark je opet startao s pole-positiona, dok je Surtees imao treću poziciju. Već u šestom krugu Surtees odustaje zbog kvara, a malo poslije polovice utrke i Clark.

Surtees i Gurney na VN Nizozemske 1964. (izvor: Wikipedia / autor: Harry Pot)

Britanski GP vozio se na Brands Hatchu. Prvih pet startnih pozicija zauzeli su Clark, Hill, Gurney, Brabham i Surtees. Do kraja su Clark i Hill zadržali vodeće pozicije, a Surtees je napredovao do trećeg mjesta. Clark je povećao prednost u Prvenstvu i izgledalo je da će naslov biti obranjen.

Na svojem omiljenom Nürburgringu, Surtees je osvojio i pole-position i utrku. Drugi je bio Hill, a Jim Clark je odustao na polovici utrke zbog kvara na ventilima.

Hill je preuzeo prednost u Prvenstvu, a Surtees je sve lakše pratio, popevši se na treće mjesto.

U Zeltwegu je vožena sedma utrka sezone. Hill je s pole-positiona odustao već u trećem krugu, a pobjednik je bio Bandini, sa sedmog startnog mjesta. Surtees je odustao u 9. krugu, a Clark u četrdesetom, pa se bodovna situacija za naslov prvaka nije promijenila.

U Monzi, pred domaćom publikom, Figlio del vento je s lakoćom uzeo pole-position, a u utrci cijelo vrijeme nije ispuštao vodstvo. Završio je prvi, s 1’06“ prednosti ispred McLarena, a zaostatak trećeg Bandinija i četvrtog Ginthera bio je više od jednog kruga. Hill i Clark nisu osvojili bodove (odustajanja u 1. i 27. krugu) pa se tablica Prvenstva promijenila: prvi je Hill s 32 boda; drugi Clark, 30; treći Surtees s 28 bodova.

Odluka pada u posljednjoj utrci

Pretposljednja utrka vozila se u Watkins Glenu, u SAD-u, 4. listopada. Pole-position je osvojio Clark; drugi je bio Surtees, dok je Hill startao tek peti, iza domaćeg vozača Gurneyja.

U konačnici, pobijedio je Hill s 30,5 sekundi ispred Surteesa, dok je Clark odustao na polovici utrke. Na početku je bio poveo, ali Surtees i Mike Spence ubrzo su prošli naprijed, spustivši aktualnog prvaka na treće mjesto. Nakon već jednog kruga, poredak se drastično promijenio: Surtees, Spence (sa 6. mjesta), Hill, Clark, Brabham, Ireland, Gurney i McLaren.

Hill je ubrzo zaobišao Spencea za drugo mjesto, ali malo poslije i sam je preteknut. Clark je zatim napao Surteesa i uspješno preuzeo vodstvo u 13. krugu. Sljedećih 18 krugova Clark se sve više odvajao od Surteesa, a Hill se probio na drugo mjesto, i sam pretekavši Surteesa.

U 40. krugu, Clarkov Lotus počeo je gubiti brzinu zbog problema s ubrizgavanjem goriva. Surtees, zatim Hill i Gurney obišli su ga u 44. krugu. Ekipa je dva kruga pokušavala prilagoditi sustav ubrizgavanja i Clark se ponovo priključio utrci na posljednjem mjestu, te konačno odustao nakon samo šest krugova. Colin Chapman je bolid drugog vozača (Spencea, trenutačno 4. mjesto) dodijelio Clarku, u nadi da bi ipak mogao napredovati ispred Hilla i Surteesa te smanjiti bodovnu razliku. Spence je pak pokušao nastaviti u Clarkovom automobilu, ali je uskoro morao odustati.

U nastavku, Hill je preuzeo vodstvo od Surteesa u 45. krugu, a Clark je sada bio već na trećem mjestu, dostizao je Hilla sekundu po krugu i gotovo izjednačio svoje kvalifikacijsko vrijeme, sve dok i drugi Lotus nije počeo raspršivati gorivo uokolo. Clark je zato odustao u 102. krugu i ostao bez bodova. Pred kraj, od vodećih su samo Hill i Surtees imali ispravne automobile, a Hill je upisao svoju drugu pobjedu u sezoni. Treće mjesto osvojio je Švicarac Jo Siffert u Brabhamu, ispred Amerikanaca Richieja Ginthera i Walta Hansgena.

Prije posljednje utrke sezone, u Meksiku, Graham Hill je imao pet bodova više od Surteesa, a s obzirom na tadašnji način bodovanja (9-6-4-3-2-1), uz njih je jedino još Jim Clark imao teoretsku šansu da osvoji Prvenstvo.

Pole-position osvojio je Clark, dok su favoriti Surtees i Hill startali s 4. odnosno 6. mjesta. Bila je to dotad jedna od najdramatičnijih završnica Prvenstva, jer da bi osvojio naslov: Clark mora pobijediti u utrci, pri čemu Surtees ne bi završio više od trećeg, a Hill od četvrtog mjesta. Surtees bi mogao osvojiti naslov u svakom slučaju, ako bi završio prvi; ili drugi, ako Hill ne bi završio najmanje peti.

Clark je poveo! Gurney je vozio na drugom mjestu. Hill i Surteesov momčadski kolega Bandini, borili su se za treće mjesto. Surtees je vozio peti u poretku, naizgled bez ikakvih šansi. Međutim, Bandini je naletio na stražnji dio Hillovog BRM-a, oštetivši njegov ispušni sustav i izgubivši nekoliko mjesta. Hillov je bolid i dalje funkcionirao s iskrivljenom ispušnom cijevi, ali zbog toga je gubio na snazi.

Činilo se da će Clark lagodno obraniti titulu… I da je ostalo tako, on bi bio prvak s četiri pobjede u odnosu na Hillove dvije, iako bi bili izjednačeni po bodovima (39).

U pretposljednjem krugu, međutim, otkazao je dovod ulja i Clarkov motor se zaglavio, baš u trenutku dok je započinjao posljednji krug! Sad je vodio Gurney; Bandini je na 2. mjestu, Surtees na trećem – što znači da bi Prvenstvo pripalo Hillu, ako se Surtees ne probije na drugo mjesto!

Uvidjevši to, šef Ferrarijevog tima mahnito je signalizirao Bandiniju da uspori – kako bi kasnije ušao u posljednji krug i pustio Surteesa da prođe naprijed. Bandini je to lojalno i učinio, pa je Surtees završio drugi, čime je osvojio Svjetsko prvenstvo vozača sa samo jednim bodom više od Hilla (40:39)!

U međuvremenu, Gurney je osvojio Grand Prix (jedan od svoja četiri), gotovo nezapaženo. Jimu Clarku se piše šesto mjesto s krugom zaostatka, dok je Graham Hill uspio završiti na 11. mjestu i postati viceprvak. Treće u mjesto Prvenstvu zauzeo je Clark, a četvrto Bandini, s istim brojem bodova kao i petoplasirani Ginther.

Bolide Ferrarija za ovu utrku prijavio je North American Racing Team (NART) pa je livreja bila bijelo-plava, uobičajena za timove iz SAD-a. Inače, ova je utrka bila posljednji put da su Ferrarijevi F1 bolidi nosili neku drugu boju osim tradicionalne crvene.

Ferrari, Cooper, Honda, BRM

U sezoni ’65. svjetski je prvak ostao vjeran Ferrariju i nastupio na osam od deset prvenstvenih utrka. Američku i meksičku utrku je propustio jer je u rujnu doživio nesreću opasnu po život na stazi Mosport Park Circuit (Ontario, Kanada) – dok je “na crno” trenirao u sportskom automobilu Lola. Izgubio je kotač u zavoju, izletio, izašao iz automobila, onesvijestio se i srušio. Posljedica nesreće je ta da mu je jedno rame bilo 10 cm niže od drugog. Tamošnji liječnici su većinu prijeloma zaliječili bez operacija, rastežući njegovo smrskano tijelo sve dok se odstupanje desno-lijevo nije smanjilo do jednog centimetra – i tako je ostalo. Mjesecima se oporavljao u bolnici i morao ponovno učiti hodati. Svaki dan je brojao korake koje je uspio napraviti u bolničkim hodnicima koji su bili okićeni božićnim ukrasima. Jednog dana bilo je osam. Sljedeći dan, 83.

Vratio se u trkaćem automobilu Ferrari u Modena, već u ožujku, postavljajući rekorde krugova. Sedam mjeseci nakon nesreće zbog koje je morao ponovno učiti hodati, postavljao je rekorde na stazi. Demonstracija upornosti, strasti, vještine i hrabrosti.

Za sljedeću sezonu Formule 1 bio je spreman.

Nastupnu utrku u East Londonu završio je drugi, a Jim Clark započeo je pobjednički niz. Doduše, na drugoj utrci u Monaku Clark nije nastupio. Pobjednik Hill, Surtees četvrti.

Nakon toga slijedi Clarkova niska od pet uzastopnih pobjeda, dok je John Surtees bilježio odustajanja i prosječne rezultate.

Svoju posljednju utrku sezone Surtees je vozio pred domaćom publikom u Monzi. Kvalificirao se 0,2 sekundi iza Clarka, ali je nije završio. Odustao je na pola utrke zbog kvara spojke. Dvostruku pobjedu odnijeli su BRM-i. Prvi je bio Jackie Stewart (3.startno mjesto), a drugi Graham Hill. Jim Clark, iako je odustao zbog kvara na ubrizgavanju goriva (sic!), zadržao je prednost u Prvenstvu. Prije zadnjih dviju utrka vodio je s 54 boda. Drugi Hill imao je 34 boda, treći Stewart 33, a četvrti Surtees 17, bez šansi za obranu titule.

U Meksiku i SAD-u zato valjda nije ni nastupio. U Watkins Glenu pobijedio je Hill, a Clark nije završio. U Mexico Cityju pobijedio je Ginther, dočim su i Clark i Hill odustali.

Surtees i Forghieri, snimljeni 1965.
(izvor: Wikipedia / autor: Lothar Spurzem)

Šampion je – po drugi put – Jim Clark s 54 boda. Viceprvak Hill ima 40 bodova, a trećeplasirani Stewart 33. S jednim drugim, dva treća te po jednim četvrtim i sedmim mjestom, Surtees je završio peti u konačnom poretku.

Iako je u sljedećoj sezoni imao četiri odustajanja (od 9 utrka), s dvije pobjede te jednim drugim i trećim mjestom završio je kao viceprvak – iza Jacka Brabhama.

Na prvoj utrci sezone ’66. u Monaku, morao je odustati, a na sljedećoj, VN Belgije, osvojio je svoju posljednju pobjedu za Ferrari. Na toj prostranoj stazi pobijedio je s 42 sekunde prednosti ispred nailazeće mlade nade – stanovitog njemačkog Austrijanca u Cooperu, Jochena Rindta.

Naime, već od sljedeće utrke Surtees vozi za Cooper, a Rindt mu postaje momčadski kolega. Početak je neslavan, tri odustajanja zaredom (FRA, GBR, NED) pa nakon polovice sezone Surteesa nema među prvom petoricom.

Na Nürburgringu je završio drugi, iza Brabhama, a na donedavno „domaćoj“ Monzi odustao je prije polovice utrke, zbog dovoda goriva. Pobjeda, jedina u karijeri, pripala je Ludoviku Scarfiottiju iz Ferrarija, dok je drugi bio njegov timski kolega Britanac Mike Parkes (jedini podij u karijeri). Surtees je na 4. mjestu u Prvenstvu; trenutačno vodi Brabham.

U SAD-u je bio treći, iza Clarka i Rindta, a na posljednjoj utrci u Meksiku je pobijedio. I pole-position i pobjeda bili su njegovi, prva za novu momčad. U Prvenstvu je uzeo drugo mjesto, s popriličnim zaostatkom za Brabhamom.

Surtees vozi za mladu momčad Honda, u njezinoj tek 4. sezoni, s promjenjivim uspjehom. Francuski i kanadski GP je propustio, dok je u Monaku, Nizozemskoj, Belgiji i SAD-u odustao. Prvenstvo je uzeo novozelandski vozač Denny Hulme, u svojoj tek trećoj sezoni, za tim Brabham. Slijede ga Jack Brabham, Clark i Surtees.

U uvodu nove sezone, 1. siječnja 1968. u Kyalamiju, pobijedio je Jim Clark, ispred Hilla i Rindta; Surtees u Hondi bio je osmi, bez bodova.

Jim Clark poginuo je 7. travnja u Hockenheimu, na utrci Formule 2.

Prvenstvo se, naravno, nastavilo, bez njega. Drugu utrku sezone u Madridu pobijedio je Hill i nagovijestio dobru sezonu, premda osjetno zasjenjenu Clarkovom tragedijom. Imala je 12 utrka, a Surtees je razočaravajuće nizao odustajanja (8/12).

Surtees na VN Nizozemske 1968. (izvor: Wikipedia / autor: Joost Evers)

Drugo mjesto uzeo je u Francuskoj, a treće u SAD-u. Bilo je to dovoljno za osmo mjesto u Prvenstvu, a Hondi za šesto u Prvenstvu konstruktora. Naslov je osvojio Graham Hill (svoj drugi), ispred Stewarta i Hulmea.

Surtees 1969. opet vozi za BRM. Ima samo dva plasmana; peto mjesto u Španjolskoj i treće u Watkins Glenu. Pet odustajanja i tri preskočene utrke donijele su mu na kraju 11 mjesto, dok je prvak po prvi put postao Jackie Stewart u Matri, s deeebelom prednošću ispred Belgijanca Jackieja Ickxa (63-37).

Sljedeće godine John Surtees vozi za SRO, vlastitu momčad.

Surtees Racing Organisation

Još je 1966. John Surtees osnovao trkaću momčad Surtees Racing Organisation (SRO) – s nakanom da sudjeluje u Canadian-American Challenge Cupu, poznatijem kao Can-Am (to se natjecanje sportskih automobila uspješno održavalo od 1966-87., a u njemu su sudjelovali i mnogi F1 vozači).

Te, 1966. godine prvak Can-Am-a bio je upravo John Surtees, kao vlasnik/vozač, a kasnije su to ostvarivali i Bruce McLaren, Denny Hulme, Alan Jones, Jacques Villeneuve

Surtees Racing Organisation proveo je devet sezona (1970-78.) kao konstruktor u Formuli 1, Formuli 2 i Formuli 5000. (F5000 je bila međunarodna kategorija bolida do 5000 ccm koja se održavala 1968-82., a u njoj su sudjelovali i mnogi znameniti konstruktori – McLaren, Eagle, March, Lola, Lotus, Elfin, Matich i Chevron).

SRO se seriji F5000 priključio 1969., kad je tim po prvi put nastupio s vlastitom konstrukcijom automobila. Poprilično uspješna, momčad je pobijedila na četiri utrke, tri uzastopno, u sezoni od 13 utrka.

Surtees na VN Nizozemske 1969. (izvor Wikipedia / autor: Joost Evers)

To je Surteesa potaknulo da se proširi i na F1. Nakon što je 1969. kao vozač imao vrlo tešku sezonu s BRM-om, odlučio je postati vlasnik/vozač momčadi, a novoosnovani tim priključio se Prvenstvu sredinom sezone 1970. Naime, zbog kašnjenja u isporuci vlastitog F1 bolida, John Surtees je prve četiri utrke bio je prisiljen voziti u starom McLarenu. Novi bolid osvojio je svoja prva dva boda uopće, na VN Kanade. Nakon nje uslijedila je VN SAD-a, gdje je tim osvojio još jedan bod i time je zaključena njihova prva sezona.

Uz Johna Surteesa, 1971. su za SRO vozili još Nijemac Rolf Stommelen, Britanci Brian Redman, Derek Bell i Mike Hailwood, Amerikanac Sam Posey i Nizozemac Gijs van Lennep. Oni su osvojili jedno četvrto, dva peta i jedno šesto mjesto te osvojili deveto mjesto u Prvenstvu konstruktora.

Sljedeće godine glavni vozači za SRO bili su Australac Tim Schenken i Talijan Andrea de Adamich. S Hailwoodom i Surteesom (koji je vozio samo talijanski GP; ujedno i svoju posljednju utrku uopće) osvojili su 18 bodova i 5. mjesto u Prvenstvu, ispred Marcha BRM-a i Matre.

Posljednja utrka Johna Surteesa

Talijanski GP 1972. održavao se u Monzi 10. rujna, kao deseta utrka od dvanaest prvenstvenih. Staza je modificirana dodavanjem dviju šikana, jedne ispred Curva Grande i jedne na mjestu stare Curva Vialone, kako bi se smanjile brzine, navodno zbog sigurnosti.

Najbolje se kvalificirao Jackie Ickx u Ferrariju, ispred Novozelanđanina Chrisa Amona u Matri i Jackieja Stewarta u Tyrrellu. SRO-i su bili deveti (Hailwood), devetnaesti (Surtees), 21. (de Adamich) i 22. (Schenken) na startu.

Sa šeste startne pozicije, utrku od 55 krugova dobio je Emerson Fittipaldi u Lotusu. Drugi je bio Hailwood, a treći Hulme. Ostala tri SRO-a odustala su zbog tehničkih problema, a četiri kruga prije kraja odustao je i Ickx.

John Surtees nije završio svoju posljednju utrku, kao uostalom, ni onu debitantsku svojedobno, u Monte Carlu, dvanaest godina prije, kad je nastupio za Lotus. Ovdje, na oproštaju, odustao je u 20. krugu, zbog kvara na dovodu goriva.

… i time se vozač John Surtees, oprostio od Formule 1, dok vlasnik momčadi Surtees Racing Organisation, izvjesni John Surtees, prvak iz 1964., nastavlja s natjecanjem.

SRO bez većih uspjeha

1970-78. momčad je nastupila na 119 utrka Formule 1, ali nije uspjela nijednom pobijediti. Osim ovdje već spomenutih vozača, za Surteesa su vozili i takvi majstori kao što su: René Arnoux, Vittorio Brambilla, Jean-Pierre Jabouille, Alan Jones, Jochen Mass, Carlos Pace, Patrick Tambay, John Watson

Uglavnom, 1972. godinu SRO je završio na petom mjestu u Prvenstvu konstruktora, dok je od vozača najbolji bio Mike Hailwood, s osvojenim osmim mjestom. John Surtees nije osvojio nijedan bod, de Adamich tri, a Schenken dva boda.

SRO je baš te, 1972. počeo raditi i tzv. customer-cars, bolide za druge naručitelje tj. timove, od kojih je najpoznatiji Hesketh, s kojim je James Hunt osvojio svoju prvu pobjedu u Zandvoortu 1975.

Pace i Hailwood su u 1973. iznimno mnogo odustajali, a momčad je, osvojivši tek 9 bodova (sve Carlos Pace), zauzela 7. mjesto u Prvenstvu. 1974. bila je još malo gora jer je Pace osvojio samo tri boda, što je bilo dovoljno samo za 11. mjesto u poretku.

SRO je 1975. nastupio na svim utrkama, osim u SAD-u. Najbolji rezultat bilo je osmo mjesto Johna Watsona u Monaku. Bez osvojenih bodova, momčad je završila sezonu na 15. mjestu.

Alan Jones je 1976. uspio osvojiti po jedno četvrto, peto i šesto mjesto, što je njemu donijelo 15. mjesto, a SRO-u 10. mjesto u Prvenstvu, odmah iza tima Brabham, a ispred tima Fittipaldi.

Vittorio Brambilla je 1977. za SRO postizao nešto bolje rezultate (po jedno 4., 5. i 6. mjesto) i zauzeo 16. mjesto u Prvenstvu vozača. To je bilo i svih šest bodova za SRO, što je bilo dovoljno za 11. mjesto u Prvenstvu konstruktora. (Brambilla je te godine bio praktički jedini Surteesov vozač.)

Godine 1978. tim je dodao drugi automobil za konkurentnog vozača, Britanca Ruperta Keegana, ali problemi s financiranjem su se nastavili, točnije, zaoštrili. Nedostatak dobrih rezultata, naravno, produbio je stare probleme i stvorio nove.

Vjerni Fordovom motoru, s njim su ušli i u svoju posljednju F1 sezonu. Brambilla je u Austriji osvojio šesto mjesto i to je bio sav rezultat za tu sezonu. Ruppert Keegan, Carlo Franchi – Gimax, René Arnoux i Beppe Gabbiani nisu osvojili ni boda. Surtees Racing Organisation svoju posljednju sezonu završava s jednim Brambillinim bodom i trinaestim mjestom.

U nemogućnosti da osigura dovoljno novca, SRO je napustio F1 nakon sezone, unatoč tome što je imao bolid pripremljen za 1979. Nakon nastupa u Britanskom F1 prvenstvu (bivši F5000) u listopadu iste godine, Surtees Racing Organisation zauvijek je zatvorio svoje boksove.

Kao Nuvolari i Rosemeyer

John Surtees i dalje ostaje jedini vozač koji je osvajao naslove u Formuli 1 i Svjetskom motociklističkom prvenstvu.

Ovdje više puta spominjani Surteesov suvremenik i prijatelj Mike Hailwood također je u F1 došao iz motociklizma. 1958-67. osvojio je četiri naslova prvaka u klasi 500 ccm (1962-65.); dva naslova u klasi 350 ccm (1966-67.) i tri naslova u klasi 250 ccm (1961., 1966-67.) – ukupno devet naslova svjetskog prvaka!

U Formuli 1 je debitirao 1963., na britanskom GP-u, u Lotusu – za koji je vozio i pobjednik toga dana, Jim Clark. Hailwood je nastupio u 50 utrka, a do 1974. s prekidima je vozio za Lotus, Lolu, Surtees i McLaren.

No, prije Drugog svjetskog rata praksa prelaženja iz motociklizma u automobilističke GP-e i bila je itekako uobičajena.

Legendarni talijanski šampion Tazio Nuvolari (1892-1953.), prije nego se definitivno posvetio automobilizmu, bio je motociklistički prvak. 1925. je osvojio Europsko motociklističko prvenstvo u klasi 350 ccm. Četiri puta zaredom pobijedio je na utrci Nations Grand Prix (1925-28.) i pet puta uzastopce na utrci Lario Circuit (1925-29.). Prvu probu na 4 kotača imao je 1925., ali se tek od 1931. natječe isključivo u automobilizmu. 1932. s Alfa Romeom osvojio je Europsko automobilističko prvenstvo (Championnat d’Europe des pilotes).

Nuvolari slavi jednu od svojih brojnih pobjeda
(izvor: Agence de presse Meurisse – Bibliothèque nationale de France)

Njegov dobar prijatelji i potencijalni nasljednik, Nijemac Bernd Rosemeyer (1909-38.) u sezoni ’31. postigao je deset motociklističkih pobjeda u klasi 250 ccm. Pobjeđivao je i u klasama 500 ccm i 1000 ccm, ali titulu prvaka nije ponio. Nakon što je Rosemeyer 1938. poginuo pokušavajući oboriti brzinski rekord, upravo je Nuvolari sjeo na ispražnjeno mjesto u Auto Unionu. Između 1935-37. Rosemeyer je s Auto Unionom nastupio na 35 Velikih nagrada, pobijedivši 10 puta i osvojivši Europsko automobilističko prvenstvo 1936. (najjača automobilistička kategorija prije osnivanja Formule 1).

Zaklada „Henry Surtees“

John Surtees imao je reputaciju svadljivog i zajedljivog čovjeka. Naravno, jer je uvijek govorio što misli i nije trpio budale. Dok bi većina vozača svoju agresiju ostavila u kokpitu, Surtees bi zadržao svoje „trkaće lice“, što je mnogima bilo zastrašujuće.

Inače, i Johnov sin Henry John Surtees (1991-2009.) vozio je utrke. Nakon kartinga, 2006. je prešao u britansko prvenstvo Ginetta-GT-Junior, gdje je odmah osvojio treće mjesto. Potom je vozio britansku Formulu BMW, a 2008. nastupa u Formuli Renault. Potom se okušao u Formuli 3 i naravno, u Formuli 2.

U jednom intervjuu 2008. John Surtees je rekao novinaru da je to jutro imao bolove u leđima. Sa 74 godine, još uvijek je patio od posljedica nesreće iz 1965. koja ga je bila dovela na milimetar od smrti. Još uvijek je osjećao bol, više od četiri desetljeća poslije. Rekao je i da će kasnije pogledati karting utrku svog sina Henryja.

“Je li vaš sin dobar?”, pitao je novinar. Surtees je visoko podigao bradu, nasmiješio se i rekao: “Vidjet ćemo!”

Prvog dana srpnja 2009., Henry Surtees je doživio fatalnu nesreću u Brands Hatchu. Njegov sunarodnjak Jack Clarke, koji je bio ispred njega, izgubio je kontrolu nad bolidom na dugom brzom zavoju i udario u zid. Stražnji kotač se odvojio i odskočio na stazu. Surtees je u skupini od nekoliko vozača naišao na dotični, prilično nepregledni zavoj, a Clarkeov otpali kotač pogodio ga je u kacigu. Odmah je izgubio svijest, a potom udario u zaštitnu ogradu. Nakon što mu je pružena prva pomoć na stazi, prebačen je u londonsku bolnicu, gdje je u večernjim satima istog dana preminuo.

U svojim kasnim godinama John Surtees provodio je velik dio svog vremena neumorno radeći za Zakladu Henry Surtees. Henry Surtees Foundation još uvijek pomaže osobama s ozljedama mozga ili fizičkim ozljedama uzrokovanim nesrećama – pružanjem podrške za opremu i objekte; vodi kampanje za sprečavanje ozljeda mozga u nesrećama u automotosportu; pruža mogućnosti mladima za edukaciju u automotosportu, tehnologiji, inženjerstvu i sigurnosti prometa na dva i četiri kotača.

Surtees je 1996. primljen u Međunarodnu kuću slavnih motosporta (International Motorsports Hall of Fame), a 2016. odlikovan je s Most Excellent Order of the British Empire.

Sir John Surtees preminuo je u miru sa svojom obitelji, u ožujku 2017.

Objava John Surtees – neustrašivi Sin vjetra pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: GP1_hr