Knjigovozilica tužni dan peti

Ovaj tjedan sam izgubila prijatelja i suradnika, tako naglo da još uvijek nemam riječi. I kako to obično biva, tek kada nekoga više nema, postaneš svjestan koliko je ispunjavao tvoj život i koliko su stvari najednom prazne i sive. Jutarnje kave postanu gorke i šutljive jer nedostaje njegova pojava da napuni kafić. Nedostaje ti netko, pa makar i samo da grintaš, jer znaš da ćeš dobiti pljes po leđima i „ajde ne sekiraj se, riješit ćemo“ odgovor. Vjerujem da ste bar jednom u životu sreli čovjeka za kojeg ste rekli da je veći od života. Koji je uvijek dobre volje, koji ima vremena za sve oko sebe. Čovjeka koji je našao rješenje za svaki mogući problem koji postoji u vašem životu. I svi smo mi sami, ali saznanje da postoji ta sigurnosna mreža koja će te baciti natrag u ring je neprocjenjiva. Želim ga se sjećati takvog glasnog. Želim ga se sjećati kako tutnji po cesti u autu, vječito s mobitelom na uhu. Želim se sjećati svega dobroga što je učinio za mene i sve druge oko sebe. Želim se sjećati njegovog posljednjeg dolaska na jutarnju kavu i smijanja za stolom. Nitko od nas ne zna što ga čeka, za pet minuta, za pet tjedana, za pet godina. Zato treba živjeti po onoj jako izlizanoj frazi „Živi kao da ti je posljednji dan na svijetu“. Idi kroz život nasmijan. Napravi koje dobro djelo. Uzmi koji trenutak i divi se prirodi oko sebe. Uzmi još koji trenutak i voli. I zato dragi moji, kada netko ode iz vašeg života, probajte ne tugovati. Neka vam sjećanje navuče osmijeh na lice, a kada vam bude teško pljesnite sami sebe po leđima i recite si „ajde ne sekiraj se, riješit ćemo“.