Sezona 2023. po mnogočemu je bila najdominantnija sezona u povijesti za jednog vozača i njegovu momčad. Max Verstappen i Red Bull porušili su brojne rekorde na putu do novog individualnog i momčadskog naslova prvaka, a ovom ćemo se prilikom podsjetiti najdominantnijih individualnih sezona pojedinih vozača u povijesti Formule 1.

Prva sezona Formule 1 održala se 1950. godine i od tada je prošla kroz brojne veće i manje promjene i kontinuirano se razvijala prema sportu kakvog danas poznajemo, stoga nije jednostavno uspoređivati vozačke dosege kroz cijelu povijest najjačeg razreda svjetskog automobilizma. Prije svega, broj utrka danas je drastično veći nego u samim počecima, pa se tako u prvoj sezoni vozilo samo sedam utrka, dok ćemo sljedeće sezone po prvi puta gledati čak 24 utrke. Bolidi su danas neusporedivo pouzdaniji nego na početku utrkivanja, a na matematički učinak vozača utječu i pravila bodovanja. Nekada je pobjeda vrijedila osam bodova, dok danas vrijedi čak 25, dvostruko više vozača osvaja bodove u jednoj utrci, a veća je i razlika između broja osvojenih bodova za prvo i drugo mjesto.

Do početka devedesetih godina nisu se sve utrke računale u konačnom zbroju bodova, nego unaprijed određeni broj najboljih rezultata pojedinog vozača. Tako su se znale događati i situacije da su svjetskim prvacima postajali vozači koji to ne bi uspjeli da su se u konačnom zbroju računali rezultati u svim utrkama. Za određivanje najdominantnijih sezona pojedinih vozača za ovu su priliku korišteni sljedeći kriteriji: najveći postotak pobjeda u ukupnom broju utrka u sezoni, najveći postotak osvojenih od maksimalnog mogućeg broja bodova te najveća relativna razlika u broju osvojenih bodova između prvoplasiranog i drugoplasiranog vozača.

Prvi vozač za kojeg bismo mogli reći da je apsolutno dominirao u jednoj sezoni svjetskog prvenstva bio je Alberto Ascari u Ferrariju 1952. godine. On je slavio u 6 od 8 mogućih utrka sezone te je sa 75% pobjeda sve do prošle sezone držao rekord. U preostale dvije utrke nije osvajao bodove. S obzirom da su se za ukupan plasman računala četiri najbolja rezultata, ostvario je najveći mogući broj bodova, njih 36 (uz osam bodova za pobjedu, tu su uračunata i četiri boda za najbrži krug). Računamo li sve utrke, osvojio je 74% mogućih bodova. Osvojio je 50% bodova više od drugoplasiranog Nina Farine, a računamo li sve utrke, gotovo dvostruko više.

Juan Manuel Fangio osvojio je naslov prvaka četiri sezone zaredom, a najdominantnija je bila sezona 1954. u kojoj je slavio u 6 od 9 utrka, odnosno imao je 67% pobjeda, a vozio je za Maserati i Mercedes. Računalo se najboljih pet rezultata, a osvojio je 93% mogućih bodova te 67% bodova više od drugoplasiranog Josea Froilana Gonzaleza.

Sljedeći dominantan vozač bio je Jim Clark u Lotusu 1963. godine. Slavio je u 7 od 10 utrka, a samo jednu nije završio na postolju. Računalo se najboljih šest rezultata, pa je ostvario maksimalna 54 boda (devet bodova za pobjedu), a gledamo li sve utrke osvojio je 81% bodova. U konačnom je zbroju osvojio 86% mogućih bodova više od drugoplasiranog Graham Hilla. Dvije sezone kasnije također je bio uvjerljiv, a ostvario je jednu pobjedu manje.

Jackie Stewart je 1969. godine u Matri slavio u 6 od 11 utrka, ostvarivši učinak od 55% pobjeda. Osvojio je 78% mogućih bodova te prikupio 70% više bodova od drugoplasiranog Jackyja Ickxa. Dvije sezone kasnije ostvario je identičan učinak pobjeda, osvojio 77% mogućih bodova te zabilježio 88% više bodova nego drugoplasirani Ronnie Peterson. Između ove dvije sezone svjetskim je prvakom posthumno postao Jochen Rindt, a razlog osvojenog naslova unatoč pogibiji četiri utrke prije kraja, bila je i činjenica da je u prvih devet utrka ostvario pet pobjeda.

U iduća dva desetljeća nismo vidjeli izrazitu dominaciju jednog vozača, iako su u tome razdoblju naslove redom osvajali velikani Formule 1, kao što su: Emerson Fittipaldi, Niki Lauda, Nelson Piquet, Alain Prost i Ayrton Senna. To je upravo posljedica jake i stabilne konkurencije koja je vladala u to vrijeme, no znalo se dogoditi da se dvojica vozača izdvoje iznad ostalih te se do posljednje utrke bore za naslov, kao što je to često bio slučaj sa Sennom i Prostom.

Dominantan je, pomalo iznenađujuće, bio Nigel Mansell u Williamsu 1992. godine. Slavio je u prvih pet utrka sezone, ukupno rekordnih 9 puta u 16 utrka, što je učinak od 56% pobjeda. Ostvario je i rekordnih 14 najboljih startnih pozicija. U svim utrkama u kojima je došao do cilja, završio je na postolju. Osvojio je 93% bodova više od drugoplasiranog momčadskog kolege Riccarda Patresea.

Michael Schumacher svoj prvi naslov svjetskog prvaka osvojio je s Benettonom 1994. godine, a sezonu kasnije obranio je naslov prilično dominantno. Slavio je u 9 od 17 utrka, uz učinak od 53% pobjeda. Za razliku od prethodne sezone, kada je naslov osvojio sa samo bodom više od drugoplasiranog Damona Hilla, ovoga je puta prikupio gotovo 50% više bodova od Britanca. Sinonim za Schumacherovu dominaciju u Formuli 1 ipak je njegovo vrijeme provedeno u Ferrariju. U suradnji s Jeanom Todtom i Rossom Brawnom između 2000. i 2004. osvojio je pet naslova svjetskog prvaka zaredom i usput porušio brojne rekorde. Pritom se posebno ističu tri sezone.

U sezoni 2001. po treći put u karijeri je slavio u 9 od 17 utrka, ostvario 72% mogućih bodova te osvojio 89% više bodova od drugoplasiranog Davida Coultharda. U sljedećoj sezoni bio je još uvjerljiviji. Slavio je u rekordnih jedanaest utrka, uz učinak od 65% pobjeda, a svih sedamnaest utrka završio je na postolju. Osvojio je 85% mogućih bodova te 87% bodova više od drugoplasiranog momčadskog kolege Rubensa Barrichella. U osvajanju svog posljednjeg naslova svjetskog prvaka ponovno je srušio rekord po broju pobjeda u jednoj sezoni. Slavio je u 13 od 18 utrka, što je učinak od 72% pobjeda, osvojivši 82% mogućih bodova. Ostvario je i rekordnih sedam pobjeda zaredom unutar jedne sezone.

Sljedeću veliku dominaciju u Formuli 1 ostvario je Sebastian Vettel u Red Bullu s četiri naslova prvaka između 2010. i 2013. godine, a posebno su uvjerljive bile druga i četvrta sezona, dok se u preostale dvije sezone vodila napeta borba do posljednje utrke. Nijemac je 2011. godine postao najmlađi vozač koji je obranio naslov prvaka, preuzevši taj rekord od Fernanda Alonsa. Slavio je u 11 od 19 utrka u sezoni, što je učinak od 58% pobjeda. Osvojio je 83% mogućih bodova, odnosno 45% bodova više od drugoplasiranog Jensona Buttona.

Svoj posljednji naslov prvaka osvojio je na još impresivniji način. Slavio je u 13 od 19 utrka, što je učinak od 68% pobjeda. Izjednačio je Schumacherov rekord po broju pobjeda u jednoj sezoni, a srušio je rekord po broju uzastopnih pobjeda, ostvarivši pobjedu u posljednjih devet utrka sezone. Osvojio je 84% mogućih bodova, odnosno 64% bodova više od drugoplasiranog Fernanda Alonsa, uz tada rekordnu razliku od 155 bodova.

Razdoblje između 2014. i 2020. godine obilježila je dominacija Lewisa Hamiltona i Mercedesa. Britanac je u pet od svojih šest pobjedničkih sezona s njemačkom momčadi slavio u više od 50% utrka, a najbolji učinak imao je u skraćenoj pandemijskoj 2020. godini, kada je najbolji bio u 11 od 17 utrka. U istoj je sezoni ostvario i najveću relativnu razliku ispred drugoplasiranog vozača, odnosno 56% više bodova od Valtterija Bottasa. Najbolji bodovni učinak imao je 2014. godine, kada je osvojio 81% mogućih bodova, dok je najbolji apsolutni rezultat ostvario 2019. godine, kada je osvojio 413 bodova. U većini sezona nije imao pretjerano izraženu dominaciju ispred drugoplasiranog vozača, s obzirom na to da su i njegovi momčadski kolege često bili superiorni u odnosu na ostale suparnike, a u najneizvjesnijoj 2016. godini do naslova je došao Nico Rosberg.

Momčad Red Bulla dočekala je novu dominaciju u Formuli 1, a ovoga puta u glavnoj je ulozi aktualni trostruki svjetski prvak Max Verstappen. Nakon prvog naslova osvojenog na dramatičan način u posljednjem krugu sezone, preostala dva naslova osvojena su prilično impresivno. U sezoni 2022. slavio je u rekordnih 15 od 22 utrke, što je učinak od 68% pobjeda. Osvojio je 76% mogućih bodova, odnosno 47% bodova više od drugoplasiranog Charlesa Leclerca.

O dominaciji Max Verstappena i svim rekordima koje je srušio u prošloj sezoni već smo imali prilike čitati u ranijem tekstu. Ostvario je nestvarnih 19 pobjeda u 22 utrke i s učinkom od 86% pobjeda u sezoni srušio 71 godinu star rekord Alberta Ascarija. U preostale tri utrke osvojio je dva druga i jedno peto mjesto. Slavio je u rekordnih deset uzastopnih utrka. Osvojio je 93% mogućih bodova i više nego dvostruko više bodova od drugoplasiranog momčadskog kolege Sergia Pereza. U apsolutnim brojkama, to su rekordnih 575 osvojenih bodova te razlika od 290 bodova u odnosu na drugoplasiranog vozača. Sve navedene dosege bit će gotovo nemoguće nadmašiti u budućnosti, no sljedeća sezona donosi nam rekordne 24 utrke pa uz preduvjet nastavka forme Nizozemca i austrijske momčadi nije nemoguće da neka od tih ostvarenja već u ovoj godini budu dodatno poboljšana.

Objava Od Ascarija do Verstappena – dominantno osvojene titule u Formuli 1 pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Preuzeto s portala GP1 – https://www.gp1.hr/
Author: Domagoj Vogrinc