Što se dogodilo s kišnim utrkama?

Kako odmiču godine, tako se duljina jedne sezone Svjetskog prvenstva Formule 1 povećava. Od 1950. godine koja je brojila samo sedam utrka kroz četiri mjeseca, posljednjih godina svjedočimo proširivanju kalendara, dodavanju nekih novih zemalja domaćina, drugačijih staza i utrka. Kroz godine, Formula 1 putuje svijetom, posjećuje različite kutke svijeta i različite vremenske uvjete. I to je dobro. 

Savršen spoj vještine i tehnologije, fizičke spreme i mentalne snage, Formula 1 raste i razvija se u svakom pogledu, napreduje i širi vidike, obraća pozornost na sve manje i sitnije detalje. Od sporta u kojem su tragedije i ozljede bile normalna stvar, došli smo do vremena kad vozači gotovo neokrznuti izlaze iz gorućih bolida i javljaju kako je sve uredu dok još sjede u smrskanim bolidima od kojih gotovo ništa nije ostalo. Sigurnost je nekad bila sporedna stvar, adrenalin i brzina su pokretali jureći cirkus, a danas je, u potpunosti razumljivo, ljudski život na prvom mjestu.

Zašto je onda kiša postala problem?

Putujući svijetom od ožujka do studenog susrest ćete različite ljude, različite kulture i različite vremenske uvjete. Postoje zemlje gdje je mogućnost kiše gotovo ravna nuli, no kako se klima mijenja, danas više ni u što ne možemo biti sto posto sigurni. Imamo radare, imamo stručnjake, računamo, analiziramo i iznenadimo se. U Božje se ne možemo miješati.

Nekad u prošlosti, postojali su trkaći vikendi kojima smo se radovali jer su šanse za kišu bile veće. Kiša je značila uzbuđenje, ludilo na stazi, pretjecanja, udese i velike majstorije po kojima se najveći ponajbolje i pamte. Na kišnim gumama su svu raskoš svog talenta pokazivali oni koje povijest pamti kao najveće, što god da statistika govorila. Puko citiranje brojeva u Formuli 1 nije dovoljno. Ne može isto vrijediti sezona od sedam utrka polovinom prošlog stoljeća i sezona modernog doba koja broji tri puta više utrka. Formula 1 diše, raste i razvija se, vremena se mijenjaju. Neke su stvari neusporedive.

I uz svu tehnologiju, vještine i napredak, nismo stali u kraj tim teškim vremenskim uvjetima u kojim su se rodile legende u najvećim vozačima voljenog nam sporta?

Vrlo je vjerojatno da se prema današnjem načinu vođenja utrka ne bismo mogli s nostalgijom sjećali izvedbi Ayrtona Senne iz Portugala 1985. godine, Michaela Schumachera iz Španjolske 1996. godine i Damona Hilla u Japanu 1994. godine. Danas, te utrke ne bi ni startale. Neki će reći da se tada nije dovoljno polagalo u sigurnost na stazi. Danas smo pametniji, obzirniji i uviđavniji. Sigurnosni standardi su na tako visokoj razini da najbolji vozači na svijetu, koji sjede za upravljačima tih dvadeset bolida na gridu, više nemaju priliku pokazati što znaju po kiši.

Nekad i sami tvrde da nije dovoljno sigurno.

Teorija kaže ovako. Na Formulu 1 u pogledu vremenskih uvjeta utječu kiša, snijeg, led, magla, grmljavina i vjetar. Ovo su faktori koji mogu odrediti uvjete na stazi i utjecati na pristup momčadi i vozača događaju na stazi. Što je temperatura veća, slabije je prianjanje bolida uz podlogu. Kad je hladnije, gumama treba više vremena da dostignu svoje optimalne radne uvjete, pa i to može uzrokovati brže propadanje materijala. Vlažnost na stazi smanjuje prianjanje gume uz podlogu. Sve ovo je dovelo do različitih tipova guma za različite uvjete na stazi. Ako je mokro, onda su u igri plave i zelene gume, one za kišne i promjenjive vremenske uvjete. Kad pada kiša, koriste se kišne gume, sa šarama kao obične automobilske gume. One su dizajnirane tako da sklanjaju vodu s putanje bolida i spriječe bolid od proklizavanja i izlijetanja sa staze. Iako poboljšavaju prianjanje, nemaju brzinu, to su najsporije gume koje se koriste u Formuli 1. Naravno, cijela priča je znatno kompliciranija, gume su samo jedan dio slagalice na koje vremenski uvjeti utječu.

U posljednje vrijeme, kišne gume se nepotrebno proizvode i nepotrebno transportiraju s jednog kraja svijeta na drugi. Možemo ih u upotrebi vidjeti samo onda kad se vozači voze iza sigurnosnog automobila. Kad je kiša dovoljno jaka za kišne gume, umjesto odlazaka u boks po njih, ističu su se crvene zastave.

Nekad smo priželjkivali kišu. Uvjeti na stazi bili bi očajni, na stazi bi vladao kaos, gledatelji bi uživali. Danas, nadamo se kako će kišni oblaci zaobići stazu jer ako kiša padne, to znači da ćemo se dosađivati ispred televizora čekajući da kiša stane kako bi utrkivanje počelo. Ili utrke uopće neće ni biti. Prošle godine u Monaku smo se načekali kako bi bolidi utrku započeli iz boksa, u Japanu smo čekali da prestane padati, a fijasko iz Belgije 2021. godine nikad niti jedan obožavatelj Formule 1 neće zaboraviti.

Pravila su promijenjena tako da se procesija iza sigurnosnog automobila više ne može smatrati utrkom, no to ne rješava pitanje koje si svakog oblačnog trkaćeg vikenda postavljamo. Hoćemo li više ikada gledati kišnu utrku?

Nije pošteno kriviti samo gume. Bolidi kakvi se danas koriste su veći i širi nego prije, aerodinamički dizajnirani kako bi pretjecanje bilo lakše. Kad ne pada kiša. Novi 18-inčni kotači zahtijevali su veće i šire gume. Kišne gume koje ove sezone Pirelli isporučuje mogu smaknuti 85 litara vode po sekundi pri brzini od 300 km/h, što je dvostruko više od guma za promjenjive vremenske uvjete. Kad je staza mokra, bolidi podižu vodeni sprej u zrak i smanjuju vidljivost vozačima iza sebe, no nove gume su u tom slučaju „gore“ od onih prije.

Osim toga, kao što se stvaraju snažna strujanja zraka prema gore iz difuzora na stražnjem dijelu bolida, kako bi usmjerila prljavi zrak iznad pratećeg bolida i omogućila pretjecanje, tako se podiže i vodeni sprej zbog kojeg vozač iza ima dodatno umanjenu vidljivost. Nerijetko, upravo su vozači ti koji se žale kako je vidljivost nikakva i kako nije dovoljno sigurno za voziti. Uz pritužbe koje dolaze od vozača koji isprobavaju stazu iza sigurnosnog automobila, rukovodstvo utrke popušta pod pritiskom – utrka se prekida. Nastavit ćemo kad prestane kiša. Ako prestane kiša.

Znači li to kako je u ranije spomenutim utrkama, a kakvih je bilo kroz čitavu povijest Formule 1 i kakvih tek nekoliko posljednjih godina nemamo priliku gledati, vidljivost bila dovoljno dobra, uvjeti dovoljno sigurni, a vozači dovoljno ludi da voze u takvim uvjetima?

U vremenima kad se nisu nosila kacige, kad bolidi nisu imali sigurnosne pojaseve, nisu postojala vatrootporna odijela i sigurnosni automobil, tada nije padala dovoljno obilna kiša pa je vidljivost na stazi bila dovoljno dobra, bolidi su bili dovoljno spori, i veliki majstori o kojima će se pričati dok je svijeta i vijeka su imali lakše uvjete nego ovi danas i mogli su pokazati svu raskoš svog vozačkog umijeća po kiši kako bi se upisali u vječne knjige? Ma dajte, molim vas.

Formula 1 se promijenila, a na nama je da njegujemo uspomene na najluđe, najuzbudljivije i najljepše utrke koje smo imali od 1950. godine do danas.

“Ne pretjerujemo kad kažemo kako ništa ne vidimo, zaista ne vidimo ništa kad pada kiša. To je veliki problem za Formulu 1”, prije nekoliko dana izjavio je Charles Leclerc.

“Nije moguće preteći 15 bolida kad je sunčano, ali kad pada kiša – jest”, riječi su velikog kišnog majstora Ayrtona Senne.